Srijeda, 10. Ožujak 2010.

RAZGOVOR S ROKOM PAHLIĆEM

"Amerika je bila odlično životno iskustvo"

- Iskreno ja nisam bio svjestan svog oca kao košarkaša sve do kraja osnovne škole jer se on bavio drugim poslovima. Znao sam naravno da je igrao košarku, ali tek kasnije, kroz priče drugih ljudi shvatio sam da je bio stvarno dobar – Pahlić

Roko Pahlić, sin proslavljenog legendarnog zadarskog košarkaša, Darka Pahlića naslijedio je dosta košarkaških gena od svog oca. Sezonu 2009/10 odigrao je nastupajući za KK Pet Bunara. Uz više negomizernu minutažu, u ono kratko vrijeme koje je provodio na parketima Jazina i dvorane Krešimira Ćosića pokazao je kako nije igrač kojega bi se trebalo lako odreći, no unatoč tome njegov životni put sada kreće u jednom drugom smjeru, ali, kako kaže, njegova ljubav – košarka i dalje će biti prisutna u njegovom životu.

"Prvi koš" početak

Kada ste počeli trenirati košarku i gdje?

- Košarku sam počeo trenirati u školi košarke „Zadar Prvi Koš“ kod trenera Lucijana Valčića s8 godina. Košarka je ujedno i jedini sport koji sam trenirao, svi drugi sportovi za mene su, u nedostatku boljeg izraza, bili manje vrijedni.

Kako je bilo odrastati uz oca, bivšeg košarkaša?

- Iskreno ja nisam bio svjestan svog oca kao košarkaša sve do kraja osnovne škole jer se on bavio drugim poslovima. Znao sam naravno da je igrao košarku, ali tek kasnije, kroz priče drugih ljudi shvatio sam da je bio stvarno dobar. Isto tako on se nije miješao u moj košarkaški put, nije dolazio na moje treninge i utakmice, niti me vozio na trening sve do 15. ili 16. godine. To me malo i zbunjivalo,ali kasnije mi je objasnio kako je htio da sam zavolim ovaj sport jer prisilno bavljenje bilo čime je kratkotrajno i beznačajno.

Zašto ste otišli u Ameriku?

-Amerika je bila odlično životno iskustvo, proveo sam ondje 5 mjeseci, 1. polugodište 4. razredasrednje škole. To iskustvo će mi zasigurno biti dragocjeno u životu, upoznao sam malo Ameriku i Južnoameričku kulturu što će mi, nadam se, pomoći u životu. Nažalost to mi je bilo prvo ozbiljno izbivanje od kuće i previše mi je nedostajala obitelj. Amerika nije za svakoga, meni očito (još) nije bila suđena. Kažem još jer se jednog dana želim baviti diplomacijom i nadam se da ce me životni put vratiti u SAD.

Iskustva treniranja

Jeste li se nadali prilici i većoj minutaži u KK Pet Bunara?

- Ja se jesam nadao i dali su mi naslutiti da bi mogao dobiti značajniju priliku, no nije svako zlo za zlo. Imao sam prilike prisustvovati treninzima prve momčadi Zadra čime se ne može svatko pohvaliti. Zasigurno ostaje žal sto se nisam uspio bolje nametnuti, ali sama činjenica da sam imao priliku provesti još godinu dana kod kuće mi daje utjehu. Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore tako da nemojte me još otpisati (smijeh).

Kakav je Pleslić trener?

- Najpozitivnija strana rada s njim i Edijem Puljom kojega nije u redu ne spomenuti je količina rada, vremenski, što je mene kao i ostatak momčadi doveo u odličnu fizičku spremnost. Što se tiče same igre naglasak je najviše na obrani, to mi nije uvijek odgovaralo jer volim igrati brzu napadačku košarku, ali treba se znati prilagoditi. Vjerujem da se od svakog trenera da nešto naučiti. Ove godine sam naučio da je sportska drskost jedna od najvažnijih karakteristika i da uz određenu dozu nema veze tko ti je trener.

Kakvi su planovi u budućnosti?

- Košarkom ću se baviti koliko mi dopusti fakultet koji mi je primaran u životu. Vjerujem da ću pronaći zdravu sredinu koja će mi pomoći da uskladim školske i sportske obaveze. Košarka je moja ljubav, ali moram biti realan, od košarke samo rijetki mogu živjeti.

H.B.