ŽIVOT NA RUBU

“Samo želim raditi i od rada živjeti”

- Cijeli moj život, posebno zadnjih godina jedna su velika borba, ali mi se čini da po prvi put gubim snagu. Ponekad me prate ti trenuci kada jednostavno ne vidim izlaza, pa se pitam koliko ima smisla više živjeti – Sanja Kušen

“Dogodila se prva elementarna nepogoda od milijun i pol kuna, zatim druga od tri milijuna kuna, pa sljedeća od 300 tisuća kuna, a u prošloj godini još dvije koje nisu niti procijenjene” - kazuje Sanja Kušen koju su u posljednjih nekoliko godina zadesile, valjda, sve nedaće koje su mogle. Put ove poljoprivrednice iz Kožlovca popločan je svim samo ne srećom. Nakon što se 2002. godine preselila iz Zagreba u malo selo koje se nalazi u benkovačkom kraju, nije ni slutila što će je sve snaći. A samo zato što je imala snažnu volju za radom.

Na 29 hektara poljoprivredne površine Kušen je iz godine u godinu sadila voće i povrće te se u jako kratkom roku nametnula kao najveći proizvođač na tom području. Međutim, već nakon godine-dvije krenule su prve nevolje, zaredalo se nekoliko krađa poljoprivredne mehanizacije, krenule su elementarne nepogode, a s tim i “istapanje” preostale ušteđevine. Prisjeća se Sanja Kušen, koja je po struci upravni pravnik, kako se na preseljenje odlučila samo zato što je to bila posljednja želja njene majke. Kako bi udovoljila želji majke i već tada s jasnom vizijom s čim bi se mogla baviti, preselila se sa suprugom u Kožlovac, dok su dvojica sinova ostala živjeti u Zagrebu. Danas je opet na početku, samo bez ušteđevine i jasne vizije kako se izdignuti iznad svih problema koji su se s vremenom nagomilali.

- U Kožlovac sam se prva vratila, još nikog nije tu bilo. Obzirom da sam prije toga živjela u Zagrebu nisam imala pravo na obnovu obiteljske kuće. Ali nekako sam se pomučila i uspjela “zakrpati” ono što danas čini naš dom. Tri godine sam bila bez električne energije. Svakako sam se mučila. Okupljali bi se ja i suprug oko svijeće, koju smo ponekad znali zamijeniti agregatom – prisjetila se Sanja Kušen.

Nepogode i stradanja

Niti težak početak, niti mučan nastavak borbe nije ju pokolebao. Nije joj padalo na pamet dignuti ruke od svega i živjeti na račun države. Podignula je stoga HBOR-ov kredit i kupila potrebnu mehanizaciju, ali i uložila u pronalazak vode, koja naposlijetku nije pronađena. U vjetar je, tako, otišlo još 30 tisuća tadašnjih maraka. U zalog za kredit koji “teži” 50 tisuća eura, založila je sinov stan u Zagrebu. Situacija umjesto da je krenula na bolje, krenula je, ipak, na gore. S njenom sudbinom se poigrala i priroda. Došlo je do novih elementarnih nepogoda. Uslijed toga sjeme je postalo sve teže otplaćivati. Tu nastaju i prvi dugovi, što joj je onemogućilo daljnje poslovanje. Poticaji i subvencije državnih službi za poljoprivredu bile su joj nedostatne za “odvezati ruke” i ponovo pokrenuti posao. Posljednji put, prije mjesec dana pomoć je potražila na vratima županijskog Odjela za poljoprivredu.

- Bila sam kod pročelnika za poljoprivredu Danijela Segarića koji mi je rekao da će mi nastojati pomoći. Evo prošlo je mjesec dana još uvijek nema odgovora. Možda sam trebala i prije tražiti pomoć, ali nisam željela dok nisam posve pokleknula. Prošle godine sam ostala najmanje 400 tisuća kuna na gubitku, to je samo ono što se tiče uloga. Sjeme je ostalo neplaćeno jer nije došlo do prodaje. Danas ne mogu tim ljudima pogledati u oči jer su mi izašli u susret, a ja im nemam od čega vratiti. Ispadam sve ono što nisam – tiho priča Kušen.

Ono što ju je također vratilo nekoliko koraka unatrag svakako je njeno stradavanje, koje se ponovilo dva puta. Prvi put se prevrnula s kombijem, a kasnije 2006. godine s traktorom prilikom čega joj je teško stradala desna noga. Priznata joj je tada ozljeda na radu, ali je dobila svega 6 mjeseci bolovanja, što je bilo premalo za oporavak takve vrste. Svejedno trebalo se uskoro vratiti na polje i nastaviti s poslom ili s onim što je od posla ostalo. Iako je u Splitu i Zagrebu dobila 9 dijagnoza, Zadar nije ništa potvrdio. Postotak invalidinosti, tako, još uvijek nije utvrđen, iako i danas postoji opasnost da ostane bez noge, obzirom da se rane od operacija sve češće otvaraju.

I u danima kada se nije vidio izlaz, kao i danas, svejedno je uvijek izdvajala za pomoć drugima, za pomoć Pučkoj kuhinji u Benkovcu, primjerice. Nije joj pritom bilo važno koliko i sama ima, odnosno nema u tom trenutku. Nedavno je dobila i priznanje iste kuhinje, za doprinos, koje s ponosom pokazuje. Prisjeća se i nesebične pomoći djeci koja su stradala na Tahitiju. Donirala je tada zadnjih 500 kuna koje je dobila prodajom povrća. Kaže da ne žali ni lipe koje je donirala za pomoć, žao joj je samo što je pomagala onima za koje je vjerovala da je nikad neće prevariti. Ipak, takvih je bilo dovoljno da joj poljuljaju vjeru u ljude. Vjeru u pošten rad. Prva takva situacija se dogodila s čovjekom koji je radio za njih, na njihovom imanju, a koji ih je na kraju pokrao. Priznaje stoga, da ju je u životu najviše koštala vjera u ljude. Pokušavajući i to prevladati, pogled usmjerava na budućnost u kojoj se nada ponovo krenuti sa proizvodnjom. Iako se nalazi u bezizlaznoj situaciji, svejedno se u pojedinim trenucima ne predaje, računajući na pomoć bilo od kuda.

- Najveća mi je želja opet podignuti nasade, ali nemam od čega krenuti. Cijeli moj život, posebno zadnje godine jedna su velika borba, ali mi se čini da po prvi put gubim snagu. Ponekad me prate ti trenuci kada jednostavno ne vidim izlaza, pa se pitam koliko ima smisla više živjeti. Na sreću, djeca su ta koja me tjeraju naprijed. Nadam se da će na kraju ipak dođi od nekud pomoć – dodala je ova poljoprivrednica.

Pomoći niodkud

Smatra da bi od poljoprivrede s kojom se bavi, kada bi sve opet krenulo, moglo živjeti deset obitelji, uključujući i njenu. A to joj i jest najveća želja. Za njene probleme, na žalost, rijetki su imali sluha. Među njima je Radovan Smokvina koji je Sanji pomogao nakon što je čuo njenu priču u emisiji “Latinica” te je i sam posjetio. Ostao je zatečen njenim slučajem, odlučivši joj pomoći koliko je mogao. Prilikom posjeta joj je samo rekao; “Ništa mi ne trebate reći. U vašim očima vidim samo tugu. A znam da niste tako zaslužili živjeti.”

Ljeto koje dolazi moglo bi po prvi puta za ovu poljoprivrednicu značiti još tri neradna mjeseca. Kulture poput paprike, krastavaca, rajčice, dinja, lubenica, patlidžana i paprike rog čekaju na sjetvu, ali za sjeme još uvijek nema novca. Tu i nastupa veliki strah za Sanju jer bi joj cijela sezona mogla promaknuti, a onda može uistinu sjesti i prekrižiti ruke.

- Mislim da sam podcjenjena i obespravljena. No unatoč tome nisam plakala nad svojom odlukom što sam se vratila u Kožlovac. Opet bih to ponovila, samo ne tako naivno. Sve što bi me vratilo u život je to da uspijem vratiti dugove, kupiti sjeme i ponovno zasadim voće i povrće - zaključila je Sanja Kušen.

I.K.

Utorak, 31. Siječanj 2012.