RAZGOVOR UZ FILM FORUM FESTIVAL

Jadranka radi obrnuto od svijeta

Za uspjeh mora postojati i potpora vlasti, a Jadranka bi dizala PDV na 25 posto. Tako dugo dok nema te dobre volje nitko neće doći, jer isto plavo more može naći i u Italiji, uz tu razliku što mu je tamo sve 16 posto jeftinije. I zašto bi došao u Zadar? Zato što neće biti Donata u filmu. Pa što? Bit će neka druga crkva – Branko Lustig

Utipkate li u Google, najpoznatiji internet pretraživač, ime Branka Lustiga izlistat će se više od 60 000 stranica koje se bave ovim majstorom sedme umjetnosti. S obzirom na biografiju koja zvuči poput dobrog scenarija taj podatak uopće ne čudi. Lustig je vidio i više od samo dvije strane medalje ovog svijeta - od Auschwitza i Bergen-Belsena, preko jugo-komunizma, do američkog neoliberalnog kapitalizma došao je do statusa jednog od rijetkih Hrvata koji je globalno priznanje za svoj rad stekao za života. U pauzi između dva događanja na Film Forum festivalu uhvatio je malo vremena za razgovor.

Poslije toliko godina u svijetu filma ima li neka tema koja Vam predstavlja poseban izazov?

- Svojevremeno sam dosta dugo bio u koncentracijskom logoru gdje sam vidio i previše. Kad sam izašao iz logora, poslije svih slika ljudi koji su tamo umirali obećao sam sebi, a to sam tek kasnije i shvatio, da ću što više života posvetiti tome da pravim filmove o holokaustu. I to mi je jedini izazov. Kad god čujem za neki film o holokaustu volim ga pogledati. Recimo u Zadru ima neka djevojka Ana s kojom sam se trebao naći, ali smo izgubili kontakt. Ona je napisala knjigu, koju mi je i poslala, i trebali smo pričati o scenariju naziva “Ljubavna priča iz Kanade”. Kanada su se zvale barake u Birkenau gdje se sortirala roba i odakle su ljudi većinom izašli živi. Recimo takvi filmovi me još uvijek zanimaju i nadam se da ću se sresti s Anom.

S obzirom na prošlost Hrvatske da li ste razmišljali o nekom filmu na tu temu u našem kontekstu?

- Smatram da je još premalo vremena prošlo u hrvatskoj prošlosti... Jedino da napravimo film o Tomislavu (smijeh).

Domovinski rat treba objasniti svijetu

Mislite da je još prerano da se hrvatskoj publici predstavi taj dio našeg naslijeđa?

Istina, trebalo bi napraviti film o Jasenovcu, ustaški režim mora biti predstavljen hrvatskoj javnosti jer se, uostalom, i desio prije više od 50 godina. Ali nikad me nitko nije pozvao da napravim film na tu temu, jer nitko nema novaca. Zato što je kriza. I ja poštujem to da je kriza i najvjerojatnije će netko drugi to napraviti. Ali za Domovinski rat mislim da je prerano, premalo je vremena prošlo. Ali napravit će se, bit će jednog dana. Prvo moramo rastumačiti svijetu zašto je uopće došlo do rata, zašto je došlo do Oluje. Jer svijet to ne zna.

Kakvo Vam je mišljenje o hrvatskoj kinematografiji?

- Stanje sigurno nije zavidno. Tako dugo dok hrvatski film neće imati jedno dobro financiranje i sigurnu distribuciju, da se film proda unaprijed, neće biti velikog napretka. I zato je ovaj festival tako važan, jer govori o europskoj koprodukciji što znači da će bečki, njemački ili katalonski fond –koji jako puno ulaže, i ja sam trebao raditi u Barceloni preko njih – svoje budžete trošiti ovdje. Ako ta koprodukcija stvarno počne funkcionirati u Zadru i ako filmaši dođu i svatko uloži po nešto moglo bi doći do vrlo interesantnih ostvarenja. Danas u Europi, i ne samo u Europi, to je jedini način da se dođe do para, ako se ne radi o velikoj distribucija tipa Fox, Universal ili Warner. Jer njima je lako. Bez koprodukcije jednostavno nema filma i zato je to jako važno. Možete imati odličan scenarij, ali bez financija sve će stati na tome.

Kakva su očekivanja od Zadar Film Foruma? Mislite li da takav model financiranja može ovdje uspjeti s obzirom na naše poduzetničke navike?

- Ovisi koliko izdrže. Ako su dovoljni uporni i ako im birokracija ne bude radila previše muke naravno da je moguće. Moj kolega je pokrenuo sličnu stvar i poslije nekoliko godina je jednostavno ukinuo festival. A to je bio odličan festivala, na koji je dolazilo najviše gostiju, štimung je bio najbolji i dobre smo filmove gledali. Međutim, svi od gradskih do republičkih vlasti su komplicirali dok čovjek nije rekao “Dosta!”, i otišao kući. Festival Braće Manaki u Bitoli bio je jedan od najvažnijih festivala, samo ljudi nisu shvatili. Jer tamo je zapravo sve počelo. U Zadru je isto sve super krenulo, na otvorenju je bilo puno ljudi, sve je bilo divno. E, sad treba izdržat par godina pa vidjeti gdje smo. Ali, za uspjeh mora postojati i potpora lokalnih vlasti, jer država neće ništa napraviti. Šuker neće rezati PDV, a sve države u našem susjedstvu –Italija, Austrija, Češka, Mađarska, Bugarska – imaju niži PDV za film. U tom slučaju neki Amerikanac koji bi radio film u Europi neće birati po ljepoti i šarmu, nego će snimati gdje je jeftinije. A Jadranka bi dizala PDV na 25 posto. To je strašno puno. U svijetu je praksa upravo obrnuta. Recimo država Beč, koji je posebna država unutar Austrije, na sve što snimate kod njih daju 30 posto popusta. To znači ako snimate u dvorcu Hoffburg sve je besplatno, platite samo onoliko koliko košta čuvar da netko nešto ne ukrade. Ako takav model zaživi ovdje, uz obveznu potporu vlasti, netko će razmisliti i odlučiti hoće li doći u Zadar ili ne. Tako dugo dok nema te dobre volje nitko neće doći, jer isto plavo more može naći i u Italiji, uz tu razliku što mu je tamo sve 16 postojeftinije. U Varni je 25 posto manje, i zašto bi došao u Zadar? Zato što neće biti Donata u filmu. Pa što? Bit će neka druga crkva. I to je to.

Filma bez novca nema

S druge strane koliki se krupni kapital reflektira na kvalitetu filma, s obzirom da su veliki filmski studiji u vlasništvu korporacija koje na film gledaju kao na investiciju koja im se treba vratiti, a ne kao vid umjetnosti?

- Svakako da se financijska sredstva odražavaju na film, čisto praktično gledajući razlika je da li je kulisa od papira ili od cigli i drveta. Tu stvar počinje. Drugo je što morate uzeti kvalitetnog glumca koji više košta nego jedan naturščik. Normalno je da bez para nema ni muzike, a isto vrijedi i za film. Ono što dodjeljuje Hrvatski audiovizualni centar nije dovoljno ni za reklamu. U Hrvatskoj prvo nedostaju kinematografi, a drugi problem su distributeri koji su šala. Oni distribuiraju filmove koje dobiju od Warner Brosa, Foxa ili Universala. Nema ni jednog distributera u Hrvatskoj koji će doći i reći jednom mladom filmašu, filmskom stvaraocu – čuj mali, vidio sam scenarij i sviđa mi se, ja ću ti dati tri milijuna, ali zauzvrat ću dobiti sva prava na svijet. Naravno da se od ta tri milijuna skupa s 500 hiljada eura od fonda može napraviti solidan film. Moj prijatelj Branko Ivanda napravio je film za smiješnih 1,8milijuna kuna što je nevjerojatno mala svota. I ne bi uspio da nije bilo dobrih ljudi. Zahvaljujući dobrom scenariju i tome što je on režiser taj film će biti nešto. Ali u svakom slučaju to je premalo novca, i moje je mišljenje da hrvatski fond jako griješi kada dijeli sredstva za 6-7 režisera po jednoj godini. To je smijurija. Barem da se napravi jedan dobar film, a ne šest loših. I onda se ljudi snalaze, idu po televizijskim kućama dok ne dobiju neke pare, ali uz to se rade i preinake scenarija, pa se od jedne priče naprave tri, četiri ili više epizoda, pa se stvar razvuče, razvodni i završi dosadnim uradkom. Tako da ne postoje uvjeti. I zato kad me pitate kako se financije reflektiraju na film, nevjerojatno se odražavaju, jer filma bez novca nema.

U situaciji gdje bez novca nema filma koliko su česti konflikti na relaciji producent – režiser i koliko to utječe na stvaralački rad na filmu?

- Stvaralački rad ovisi o scenariju. Ako je dobar scenarij novac nema što utjecat, novac može samo uvjetovati dali će filma biti ili neće. Mislim da samo režiseri koji neku priču stvarno žele snimiti ulaze u kompromise s televizijskim kućama. Ja da sam režiser, odnosno ja kao producent ne bi i nisam nikad pristao na kompromis samo zato što nemam novaca. Jer onda režete neke stvari nad kojima nemate kontrolu. Dobar film je onaj film koji ne pravi kompromis. U Hollywoodu režiseru daju koliko treba i režu koliko mogu, ali ne režu toliko da bi osakatili bit.

Z.Š.

Srijeda, 08. Rujan 2010.