Utorak, 02. Ožujak 2010.

PIJACE NAŠEG GRADA

Malo više je dobra mjera

Baš kao i nekad, kao i uostalom, na svim tržnicama svijeta, ovdje neslužbeno započinje dan. Piju se prve kave, raspremaju se banci, pišu se cijene, sortira i slaže voće i povrće kako bi privuklo pažnju kupaca, naročito onih koji nemaju nekog svog stalnog prodavača

Lijepo bi bilo kada bi se u ponudama i turističkim aranžmanima s destinacijom Zadar na programu obilaska našla i zadarska tržnica, poput Istanbulskog bazara kojeg nećete napustiti, a da niste kupili nešto sasvim nepotrebno ili poneku od svog onog bogatstva mirodija i začina Istoka bez kojih danas ne može niti jedna domaćica sa Zapada. Saznanja o trgovini na tržnicama i ribarnicama Mediterana, pa tako i našeg grada, dugujemo uglavnom putnicima i kroničarima. Tako se davne 1888. godine pariški putopisac Pierre Bauron oduševljavao grajom, jezičnom konfuzijom i zelenilom zadarske tržnice, tada smještene na Zelenom Trgum ilidanašnjoj Poljani pape Ivana Pavla II. Uz samo malo mašte, na starim razglednicama Zadra, koje prikazuju Zeleni trg ili tržnicu od 14. stoljeća, pa sve do 40-ih godina 20. stoljeća, osjetiti ćete njeno bílo. Otkucaji su oduvijek imali neki svoj ritam znatno brži i temperamentniji od ostalih, a bio je uvjetovan notama prodaje, kupovine, strašću trgovanja, susretima raznih klasa, dočekivanju Vlaja i Otočana, koji vjerojatno nisu marili što ih se nije ispraćalo ukoliko je prodaja bila dobra.

"Zeru" kao mjera

Tržnice su oduvijek bile poprišta života. Fascinantan je uvijek skladan ishod ili konačna slika tržnice pored tolike različitosti i šarenila, taj prirodni osjećaj za mjeru s čijom se preciznošću ne može mjeriti niti jedna digitalna vaga današnjice. Pored nama danas poznatih mjera, sve češće dekagrama nego kilograma kad kupujemo, one stare su gotovo i iščezle, poput šake soli, mijeha vina ili "zera" papra. Ostale su još samo u pjesmama Olivera Dragojevića «Šaka suza, vrića smija» dok se on pojavljuje kao kupac u jednoj reklami , ili kod naših teta, baka, šjora na pijaci kada će vašu vjernost nagraditi sa šakom više nečega ili vas pitati smeta li ako ima "zeru" više.

Život tržnice

Tek nešto duže od pola stoljeća, najveća zadarskatržnica, zvana i «Zelena», nadaleko poznata po voću i povrću Ravnih kotara i Vrane, smjestila se na današnjem prostoru koji je do savezničkog bombardiranja u 2. svjetskom ratu, bio stambena četvrt. Baš kao i nekad, kao i uostalom, na svim tržnicama svijeta, ovdje neslužbeno započinje dan. Piju se prve kave, raspremaju se banci, pišu se cijene, sortira i slaže voće i povrće kako bi privuklo pažnju kupaca, naročito onih koji nemaju nekog svog stalnog prodavača. Borba je to oduvijek ravnopravna, makar se na prvi pogled ne čini tako. Služe se povicima, nukanjem na degustaciju, sitnim prijevarama zakonskih odredbi, dodatnim dekagramima na kupljenu robu, a sve to u svrhu što bolje prodaje. Dok god ne konzumiramo jabuku s okusom breskve i raznorazne sastojke naziva G. Mo., te otrove protiv nametnika i parazita, cilj opravdava sredstvo. Veseliti se treba kada uočimo puža ili crva na netom kupljenom zelenilu jer oni neće zagrist nešto što je «prskano». To su pravila tržnice, koja postaju sve blaža čak do te mjere da danas voće ili povrće možete sami opipati prije nego ih stavite u nostalgičan škartoc, pritom pričajući s ljubaznom prodavačicom o porijeklu robe, ručku ili kolaču kojeg ćete pripremiti od kupljene robe, vremenu, politici, a možete i jednostavno šutjeti. Dakle, odlazak na tržnicu nije samo kupovina najzdravijeg i najsvježijeg, već je druženje, jadanje, hvaljenje, razgledavanje, cjenkanje, tematski izlazak. Kiša, led, snijeg, sunce, žega, vjetar nisu još nikad spriječili prodaju. Svakodnevno se iz okolice Zadra dolazi prodavati ono najbolje iz vrtova, ono, po čemu smo nadaleko poznati – bogatstvu plodova zemlje, gozbi za naša čula.

L.K.

Za jednim od banaka sjedi, stoji, čisti špinat i veseli kolege i kupce svojim šalama i doskočicama Milija Rogić iz Raštana, jedna od prodavačica starijih stažem i godinama na zadarskoj Velikoj pijaci, s kojom ne zapažate da kiša počinje padati sve jače i da se konačno nazire prvi osmjeh na vašem licu u kišnom zimskom danu. - Bebo moja, sad će ti baba reći. Ja san ti na pijaci i ne pamtim otkad. Sad sam u 77-oj godini, a od 16 sam otišla od matere kao balavica. Potriba, sirotinja i bijeda su me naučili poslu. Muči i mene ova situacija. Nestalo je tvornica, nestalo je svega. Ljudi kupuju jedan pomidor, nemaju novaca i loše žive, pa im koliko puta dadem više. Srce me zaboli kad vidim kako gledaju u vagu, za razliku od onih oficiruša nekad, koje kad bi kupovale, nije bilo briga ako bi bacile i kil špinata.

-Ja bi ti srićo umrla da ne radim, ne znam što ću sa sobom kad ne dolazim prodavat na pijacu.Više volim to nego čuvati unuke, zna to i moja kćer koja živi u Zagrebu. Kad sam gore uvijek odlazim na pijacu ali rijetki će vam dozvoliti da sami birate ono što ste odlučili kupiti. Nije kao kod nas- kazala je Jelena Erak iz Krmčine.

-Materme je slala jaja prodavati još kad sam djevojka bila. Što uzgojim, to prodajem. Ljeti je bolje. Dolaze stranci koji stvarno uživaju, a kako im zamjeriti kad nema lipše pijace od zadarske?! - reći će Danica Demo iz Sikova. Šalila se usprkos objašnjenju da joj ružno vrijeme utječe na raspoloženje i na pitanje kako se zove, odgovorila je s "Teta Vegeta", te ponudila gospođu koja je zastala pred njenim bankom s "Reci srce."

Neda iz Sukošana koja je, čini se oduvijek na istom banku broj 73, objasnila nam je razlog tome.- Kad je bio rat, onda smo svi radili kod Pet bunara, ali po povratku sam opet dobila svoj stari broj, jer ovo je bio moj banak, na kojeg redovno dolazim iz Sukošana svaki dan već 30 godina.

Prodavačicu s Paga koja prodaje sir i skutu, najviše muče oni koji prodaju svoje proizvode nelegalno, bez potrebnih papira, dozvola, higijenskog minimuma i OIB-a, kao i neefikasnost inspekcija koje kao da žele kazniti upravo one prodavače koji se drže zakonskih propisa.

- Ovdje je nam je daleko hladnije nego što je bilo na staroj Maloj pijaci jer smo na otvorenom sa sjeverne strane i puše nam, ali za ostavljati robu sada imamo daleko bolje uvjete. Ima žena,koje, ako me nema, neće tu ni kupovati. Naučile smo se jedne na druge i povrće koje prodajem a koje je uglavnom iz Polače i Vrane- reći će Nada Zrilić s tržnice City galerije na Relji.

Na tržnici na Putu Petrića, pored prodaje maslinovog ulja, Ante Matak je u programu državnog poticaja sa 160 košnica, koji nakon 27 godina radnog staža u Bagatu, prodaje 95-postotni med s Velebita. Ne prodaje na gradskoj tržnici zbog gužve koja uslijedi prilikom samog dolaska do Poluotoka, a volio bi da se sredi mala tržnica na Petrićima. Do tad će za ružnih dana pod kišobranom prodavati svoje proizvode – med i propolis, bez straha od prehlade, jer mu je njegovo zdravlje najveća reklama obiteljske proizvodnje pčelinjih proizvoda kojom se bavi.

Malena tržnica na Meladi, intimnijeg je karaktera jer tu i prodavači i kupci stanuju u blizini i doslovce svatko pozna svakoga. Na ovu se tržnicu ne dolazi slučajno.

L.K.

Želite li komentirati?