RAZGOVOR S LELOM MARGITIĆ I PEROM KVRGIĆEM

“Gluma je prekrasan kolektivni čin”

- Za glumce je zapravo jedino mjerilo, jedina satisfakcija i jedina prava nagrada za njihov rad, njihova publika. Mi glumci starije generacije ovaj posao nikada nismo radili samo zbog novaca, mi smo taj posao zaista uvijek prvenstveno radili iz ljubavi. Danas se promijenilo kompletno društvo i vrednuju se neke krive vrijednosti. Interes publike nam jako puno znači jer je to ipak odavanje počasti jednom poslu, jednom životnom vijeku i karijeri – Lela Margitić

Zadrani su još jednom pokazali kako imaju zaista veliko srce kada treba pomoći onima kojima je to najpotrebnije.Karte za predstavu “Stilske vježbe” u akciji Lige protiv raka Zadar “Smijeh kao lijek” bile su rasprodane nekoliko dana prije njenog prikazivanja. Na zadarsku pozornicu HNK doveli su poznate glumce, Peru Kvrgića i Lelu Margitić u najdugovječnijoj predstavi na svijetu “Stilskim vježbama” Raymonda Queneaua u režiji Tomislava Radića. Dobro uigrani tandem, koji već 44 godine puni kazališne dvorane ovom kultnom predstavom, nasmijavao je publiku od prvog do posljednjeg trenutka kada su nagrađeni bogatim aplauzom za svoj trud. Gostovanje smo iskoristili za razgovor, s dvije legende koje će, kako ističu, dok god budu u mogućnosti igrati svoje uloge u ovoj predstavi, svojevrsnom kazališnom fenomenu.

Jesu li Vam nakon 44 godina igranja u ovoj predstavi još uvijek potrebne probe prije nastupa?

L.M. Itekako (smijeh), nema niti jedne odigrane predstave, a da mi nismo odradili probu.

P.K. Kada nemamo drugu predstavu, onda moramo opet probati ovu (smijeh).

Koja je tajna njene dugovječnosti s obzirom da je ušla i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija na svijetu s istom glumačkom postavom? Koji su razlozi da ona 44 godine budi jednak interes publike?

P.K. Više je razloga za to. S jedne strane mi smo dobri glumci (smijeh), ne dobri već izvrsni, jer glumimo u predstavi u kojoj nema apsolutno nikakvih rekvizita, ničega, samo dvije osobe koje raspravljaju o jednom svakidašnjem događaju na jedan humorističan način, a s druge strane dobar humor je oduvijek dobro prihvaćen kod publike.

L.M. Ne možemo prave razloge shvatiti niti nas dvoje. Nema pravog odgovora na to pitanje, no sigurno se radi o vrlo spretnom i savršenom spoju adaptacije koju su napravili Tomislav Radić i Tonko Marojević. Upravo je nevjerojatno kako taj tekst još uvijek funkcionira nakon svih tih godina. Ništa u njemu nije promijenjeno, a ljudima je jednako duhovito i jednako zanimljivo danas kao i prije 44 godine. Upravo taj spoj teksta, odnosno dobre adaptacije, a onda i našeg veselja igranja te predstave u koju uvijek ulažemo maksimalnu energiju moraju uroditi tim plodom dugovječnosti.

P.K. Osim toga, posljednjih godina ljudi nas dolaze gledati jer smo tako stari i nikad ne znaju koliko će još imati prilike za to (smijeh).

L.M. Ma, gledali su je i prije 30 godina, nije valjda to razlog (smijeh).

U Zadru se kazališne predstave rijetko kada rasprodaju. “Stilske vježbe” su rasprodane. Koliko to vama znači?

P.K. Jako nam puno znači jer nam to govori koliko gledatelji cijene naš posao, izvedbu, ali i koliko su zainteresirani za samu predstavu u kojoj mi glumimo.

L.M. Za glumce je zapravo jedino mjerilo, jedina satisfakcija i jedina prava nagrada za njihov rad, njihova publika. Mi glumci starije generacije ovaj posao nikada nismo radili samo zbog novaca, mi smo taj posao zaista uvijek prvenstveno radili iz ljubavi. Danas se promijenilo kompletno društvo i vrednuju se neke krive vrijednosti. Interes publike nam jako puno znači jer je to ipak odavanje počasti jednom poslu, jednom životnom vijeku i karijeri. Čak smo i malo prepotentni u posljednje vrijeme (smijeh), pogotovo od kada je predstava ušla u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom, jer to ljude, iako ne znam zašto, zbilja fascinira. Naša predstava je zaista uvijek rasprodana i zbog toga smo postali i prepotentni, a i imamo zašto i biti (smijeh).

Što mislite o kvaliteti današnjeg glumačkog kadra i glumi u domaćim sapunicama? Jesuli kazališne predstave i TV serije prije bile drugačije, možda kvalitetnije? Da li se prije više cijenio glumački poziv? Smatrate li da se danas puno toga radi površno, isključivo zbog novca?

P.K. Nisam nikada glumio u sapunicama za razliku od Lele. Imao sam nekih poziva, ali meni se to ne da. Ne znam niti kako bi izdržao taj tempo od jutra do navečer, a osim toga to se razvlači u nedogled i zaista me to ne privlači.

L.M. Ima glumaca koji zaista ne žele glumiti u sapunicama, primjerice, Nina Violić i ja to zaista cijenim. To je nevjerojatno površan posao. Sve iz pitanja zapravo stoji. Nekada se sve drugačije i kvalitetnije radilo. Isprobavalo se, kadriralo, radilo mjesecima, ozbiljno, kao i kazališne predstave. Kazališna predstava se radi najmanje dva mjeseca, prema tome, u tom vremenu glumac ima vremena razradit ulogu. Sapunice se rade traljavio. Jedva stigneš taj tekst usvojiti jer se snima po 25 scena na dan. Osobno mislim da to treba raditi, zašto ne?

P.K. Pogotovo mladi ljudi, jer njima puno znači ta afirmacija.

L.M. Mada Pero, ti sam znaš da je to afirmacija tipa, danas jesi, sutra nisi. Po meni bi se mladi glumac trebao afirmirati u kazalištu, jer je to jedan ozbiljan glumački posao. Međutim, mladim ljudima se događa to da način rada u sapunicama prenesu u teatar i to je jako loše, na kraju i nije pravi glumački posao. Sve možeš raditi ako radiš pošteno i nabolje što možeš. Treba raditi sapunice, ali ih treba raditi maksimalno ozbiljno.

Smatrate li da gluma u sapunicama zapravo kvari, na neki način te mlade, jednim dijelom i talentirane glumce?

L.M. Danas je jedno potpuno drugačije vrijeme od onoga u kojemu smo mi radili, ali vjerujem da se i dalje može raditi kao što smo to radili mi. Činjenica je da takvi glumci mijenjaju kazalište koje postaje slabije i lošije zato što oni lošije rade. Meni je to jako žao jer ima vrlo malo mladih glumaca koji rade ozbiljno i kako treba taj kazališni posao. Površan i na brzinu odrađen rad jednostavno nije dobar.

Čovjek je najsretniji kada radi ono što voli. Može li se da danas živjeti od glumačkog posla u RH?

P.K. Može se skromno živjeti. Ne znam da li su plaće sada nešto veće s obzirom da sam ja u mirovini, ali da se nekako izdržati.

L.M. Naše plaće nikada nisu ni bile kao one kolega iz inozemstva. Mi smo uvijek bili plaćeni otprilike kao i prosvjetni radnici. Samo što smo mi uvijek imali mogućnost i honorarne zarade, te smo tako onda mi glumci nadograđivali svoju financijsku konstrukciju, no tako je i danas. Plaće u kazalištima su vjerojatno male, odnosno, ništa posebno velike. Međutim, danas ako uspijete upasti u neku od sapunica, tu zaista možete, ali krvavim radom, najmanje 12 sati dnevno po šest mjeseci, zaraditi za kupnju jednosobnog stana, ali nisam posve sigurna. Prije su se radile neke ozbiljne TV serije koje su se radile po par mjeseci, od honorara jedne od takvih ja sam si u svom stanu od 65 metara četvornih uvela centralno grijanje. Nije se nikada u tom poslu vrtio neki veliki novac, bar ne ovdje kod nas.

U čemu mislite da je problem, pojedincima koji ne cijene umjetnost ili društvu općenito?

L.M. Kultura kod nas apsolutno nije na cijeni. Kakva umjetnost? Pa neki u našoj državi niti ne znaju što je to, drugi dio smatra da to nije važno za naše društvo dok oni koji to cijene su zanemarivi. Da li ste sad na ovim parlamentarnim izborima u programu bilo koje stranke uopće zapazili stavku kultura ili umjetnost. Toga nije bilo. Taj posao se radi iz ljubavi, a financijska strana iako važna nikada ne bi trebala prevagnuti.

P.K. U svim tim programima stranaka kulture nije bilo ili je bila stavljena na zadnje mjesto, kao nebitna stavka. Naravno da je sve uvijek politička volja, a mi smo očito tema, odnosno skupina koja nikoga od njih ne zanima.

L.M. Osim toga i publika koja konzumira naše “proizvode” je u tako malom postotku, dosađuje im i nije im zanimljiva. Ne možemo ništa promijeniti po tom pitanju, na žalost.

Kako je došlo do vaše uključenosti u humanitarnu akciju Lige protiv raka Zadar “Smijeh kao lijek”?

L.M. i P.K. Liga protiv raka je stupila u kontakt s Planet Artom koji je naš producent te su zapravo sve detalje našeg nastupa s njima dogovorili. Mi samo kao kuferi, kad nas pozovu krenemo, putujemo, dođemo i odigramo predstavu (smijeh).Sudjelovanje u toj akciji nam puno znači. Naime geslo Lige protiv raka je da smijeh liječi te su upravo stoga pozvali nas smatrajući se da će se za vrijeme naše predstave ljudi ipak dobro nasmijati. Smijeh zapravo djeluje kao svojevrsna terapija, ne samo za nas već i gledatelje. Drago nam je da smo svojom predstavom sudjelovali u ovoj akciji, a Zadrani su pokazali koliko veliko srce imaju i koliko cijene nas kao profesionalce kada su popunili katzalište do posljednjeg mjesta.

V.M.

Srijeda, 25. Siječanj 2012.