ŽIVOT NA GRADSKOM GROBLJU

U krevet sa slikom mrtvih

- Teško je pričati o ovom životu, jer sam isplakala suze za svakog pokopanog ovdje, a svaki dan iznova plačem, jer se ispred mojih vrata svaki dan pokopa barem jedan čovjek. Noću kad idem spavati, osjećam se kao da spavam s njima, kao da su pored mene. Recite vi meni, kakav je to osjećaj?!- Ivka Kresoja

Kad se rodimo, nitko od nas ne bira mjesto življenja, no kad porastemo sami sebi krojimo sudbinu, barem bi tako trebalo biti. Ovo je priča o Ivki Kresoji koja već četrdeset godina živi, ni manje ni više, nego u groblju. Hrabra je to žena ispred čije kuće su pokopani majka i otac, svekar i svekrva te njezina 19-godišnja kći. Usprkos činjenici da svako jutro kad se digne prvo vidi groblje, odvažna Ivka, iako u godinama, ne odustaje od života, ma kakav joj on bio.

Prije četrdeset godina kada se Ivka doselila živjeti kod svog sadašnjeg supruga, u Gaženičku ulicu, nigdje nije bilo ni vidika groblju, tu su bile samo tri kuće, a nedaleko od nas nalazilo se gradsko groblje. Tada je život ovdje bio prekrasan, djeca su se imala gdje igrati, odrasli i stariji su se bućali, žene su imale svinje, kokoši, vrtove, bio je to idiličan život. Gradsko groblje je bilo u blizini, a da će joj i biti ispred kuće nije mogla zamisliti ni u najluđim snovima.

Tužan život

-Uvijek kažem, iako sam iz bijede došla živjeti u Zadar, da sam znala da će mi jednog dana ispred očiju biti groblje, nikad ne bi došla ovdje živjeti. No, opet kad se sjetim kako je nekad bilo, bila je to prava idila. Nekad je život bio drugačiji, nije bilo auta, žene su se bavile poljoprivredom i stokom, a k tome su još i radile, no nikad nam ništa nije bilo teško.

Znam po sebi, uvijek se u životu odričeš nečega kako bi jednog dana imao veliku kuću. No, sada znam da život nije velika kuća, auto i stanovi. Život smo mi sami, naša djeca i unuci, a kada dođemo u stare dane, kada je vrijeme da mi stari priživimo naše zadnje dane u radosti, dogodi se nažalost drugačija priča. Život na groblju je tužan život, koji ne bi nikome poželila, jer ti ljudi koji grade ovo groblje, koji su odgovorni za njega, njih nije briga što se mi ujutro budimo s slikama mrtvih i navečer idemo leći s mislima o mrtvima. A nije ih briga, jer nitko od njihovih nije pokopan ipred njih – rekla nam je ova stanovnica sa zadarskog groblja.

Godinama je Ivka radila na kolodvoru u restoranu kao čistačica, a kad bi došla doma posvetila bi se djeci i stoci. Ova vrijedna žena, koju život nikad nije mazio, već joj je samoj, kako kaže, bio pokora, ipak je sretna zbog svega što je stekla, no kako smo doznali, činjenica da sada živi na „poluotoku“, jer je grobljem okružena s tri strane, ne da joj mira, ni spokoja.

- Pokopala sam oca i majku koji su ubijeni u ratu, svekra i svekrvu, ali najgore od svega na gradskom groblju pokopana je i moja kćer. Groblje mi je u to vrijeme bilo utjeha kada bih išla na njega. No, danas je sasvim druga priča. U ovih četrdeset godina, zadnjih deset godina, nama je groblje doslovno došlo pred vrata. Kad se ujutro probudimo, otvorimo prozore, vrata, prvo što vidimo to su grobovi i groblje. Najgore od svega je što nadležene nije briga što se djeca u ulici nemaju gdje igrati, nego biti na cesti, što se naši stari nemaju di bućati, nego pokraj grobova, te što nam djeca odrastaju uz grobove. Često mi ljudi znaju reći, što ne odem s groblja. Pa, otišla bih ja da nam grad Zadar hoće kupi kuću, otišli bi i moji susjedi, no nitko neće kupi kuće, pa gdje ćemo onda. Nismo mi birali da nam groblje naprave ispred kuće, niti su nas pitali smiju li oni to. Samo su počeli s izgradnjom i dan danas rade nove grobnice ispred naših kuća- nastavila je Ivka Kresoja.

Život na groblju teška je pokora za ovu njenu stanovnica i njezinu obitelj i susjede, a najgore od svega uslijedilo je kad su počeli pronalaziti kosti, kosture ljudi koji su pokopani na groblju, a nitko ih godinama nije posjećivao. Grobari su ih iskopali i pobacali po zemlji ispred kuće obitelji Kresoje i njezinih susjeda, a iako su se bunili i to rade već godinama, nitko nema sluha za njihove probleme.

Neobičnisusjedi

- Sjećam se jednom kad sam išla nahraniti svinje, pa sam usput išla ubrati trave, naišla sam na ljudsku lubanju, na kosti nogu i ruku, iako mi isprva nije bilo jasno odakle to dolazi, najviše sam se zgrozila kad sam vidjela u zemlji umjetni kuk. Tako je bilo tko mogao doći i uzet ga. Tek tada sam shvatila o čemu se radi, a kasnije sam doznala da su to kosturi ljudi koji su davno prije pokopani u tadašnje talijanske grobnice i koje nitko nije posjećivao godinama te su nakon određenog perioda ti grobovi bivali na novo iskopani. Sva stara zemlja s ljudskim kostima bacana je tu dolje prije potoka, točnije dolje gdje su nam kokoše bile. Od tih starih groblja radila su se nova i opet prodavala. Dolazili su tu i novinari da vide te ljudske kosti, ali pametni su ovi radnici i direktori groblja, pa su časak prije nego su novinari došli, lijepo većinu kostiju pokupili u crne vreće. No, tih kostiju ima i dan danas, slobodno možete svi doći i pogledati- kazala nam je ova očajna žena.
Zvukovi tamburice

Koliko uprava gradskog groblja, ali ni Grada Zadar nema sluha za obitelji Kresoja i njezine susjede, toliko nemaju ni oni koji dolaze na groblje svojim umrlima. Da stvar bude još gora, od nje smo doznali kako se u današnje vrijeme pokapaju ljudi iz različitih sekti, ali i da ni pokopi više nisu kakvim su nekad bili.

- Teško je pričati o ovom životu, jer sam isplakala suze sa svakog pokopanog ovdje, a svaki dan iznova plačem, jer se ispred mojih vrata svaki dan pokopa barem jedan čovjek. Noću kad idem spavati, osjećam se kao da spavam s njima, kao da su pored mene. Recite vi meni, kakav je to osjećaj?! A sahrane su nekad bile humane, nekad se plačem ispraćalo svoje najmilije, a danas, danas na sprovodima sviraju tamburice, frule, harmonike, gitare..sve je pošlo k vragu. Svaka vjera svoje običaje ima, to razumijem, no kad mi ispod prozora po sat i po vremena svira tamburica, to jednostavno nema smisla– ogorčeno će ova stanovnica neobičnog mjesta.

Iako svoje godine nije zamišljala provesti kako kaže u „pokori“, ako čovjek neće misliti na sebe, nitko mu neće pomoći. Kuću u kojoj živi sa suprugom je sagradila sama od temelja do krova, i iako živi na „poluotoku groblja“ sretna je jer je zdrava, jer su joj unuci zdravi i živi u nadi da će doživjeti da po stare dane Grad Zadar isplati nju, ali i njezine susjede, te da njihovi pogledi kad iziđu van, ne budu u novonastale grobove.

A.J.

Srijeda, 18. Siječanj 2012.