U VRTLOGU KAZALIŠTA I TELEVIZIJE

Glumci ne žive kao nogometaši

- Htio bih se više naći u kazalištu, raditi Shakespearea ili sličnu literaturu. Što se tiče ekrana, zasigurno bih htio veći angažman na filmu – Amar Bukvić

Zagrebački glumac Amar Bukvić, poznat po televizijskim ulogama, ali i u kazalištu predstavio sezadarskoj publici ulogom u predstavi “Djeca sa CNN-a”. Otkrio nam je pritom kako se spremao zaovu ulogu i kako mu je bilo raditi pod sestrinom redateljskom palicom.

Iako su mu do sada najčešće bile povjeravane uloge negativaaca, kaže, kako mu ipak nije jasno zbog čega najbolje odgovara tom glumačkom profilu.
Kako potječe iz glumačke obitelji, bilo je za pretpostaviti da će se u nekim godinama i sam upustiti u

svijet glumišta. Naime, njegov otac Amir bio je 30 godina glumac zagrebačkog HNK i dramski pisac, dok je majka Hasija glumila u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Tu je također i njegova pet godina starija sestra Aida, kazališna redateljica i docentica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Kako gledate na rad mladih redatelja?

- Vjerujem u mlađu generaciju koja dolazi, tu bih naveo i redatelje koji režiraju u Najboljim godinama Kristijan Milić, Rukavina i Hitrec. To je dio te mlađe generacije koja će, smatram, spasiti hrvatski film.

Kojim se kriterijama vodite pri odabiru uloga?

- Odluka se odnosi na scenarij koji svakako pročitam prije nego li se odlučim na neku ulogu. Nakon toga dolazi novčana strana, jer je bitno koliko je glumac plaćen. Ja se mogu pohvaliti da mi je svaka uloga manje-više pristajala i u konačnici sambio jako zadovoljan s njima.

Kako ste se pridružili Glumačkoj družini Histrioni?

- U Histrionima sam radio prvu predstavu “Kardeniju”, prije dvije godine. Tada sam sa Zlatkom Vitezom razgovarao o scenariju i pristao na projekt. On nas je i “udomio” u kazalištu i pridionio uspješnom realiziranju projekta, odnosno predstave.

Uloge negativaca

Kako je surađivati na zajedničkim projektima sa sestrom koja je redatelj?

- Prvu predstavu sa sestrom sam radio u Kerempuhu “Ništa nas ne smije iznenaditi”, to je bio prvi profesionalni projekt na kojem smo skupa radili. Naravno da je odnos s vremenom postao potpuno profesionalan, isključivo relacija redatelj-glumac iako smo van scene jako povezani. Mogu reći da je ona redatelj s kojim najviše volim raditi, ne zato što mi je sestra nego zato što dobro obavlja svoj posao.

Zašto Vam se najčešće nude uloge negativaca?

- Ne znam, iako mi to pitanje često postavljaju. To se često događa na televiziji. Mislim da razlog ne leži u mom karakteru. U kazalištu rijetko kada igram uloge negativaca, dokaz je i predstava “Djeca sa CNN-a”, to je nešto potpuno suprotno od onog što radim na televiziji. Kažem, ne bih znao zašto redatelji i producenti tako reagiraju na mene. Možda je stvar moje face.

Koju Vam je ulogu bilo najteže odigrati?

- Najviše sam se pripremao za predstavu “Djeca sa CNN-a” jer je tema malo škakljiva, emotivna. Za lik Dina sam prošle godine bio i nagrađen na svim festivalima i Marulovim danima. Također sam dobio i nagradu Hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. To je jedna uloga, usudio bih se reći, kao Shakespearov Hamlet. Kroz tu se ulogu prožimaju različiti osjećaji jer je u pozadni prati teška tema. Potrebno je bilo proći kroz malo žešće pripreme.

U kojem biste smjeru htjeli da Vam karijera krene?

- Htio bih se više naći u kazalištu, raditi Shakespearea ili sličnu literaturu. Što se tiče ekrana, zasigurno bih htio veći angažman na filmu.

Obiteljska crta

Koji Vam je savjet bio najbolji što ste ga primili od oca?

- Moj otac kao i drugi stariji glumci uvijek mi jeznao dati neki savjet što se tiče glume. To je dobro zaglumca koji kreće od nule. To su dobri i iskusni glumci i valja ih poslušati. Bilo je puno dobrih savjeta.

Jeste li ikad imali osjećaj da živite u sjeni oca?

- Pa ne. Nije ni bio tatin izbor da odaberem glumu, do te je odluke došlo u jednom trenutku. Kad sam “upao” na Akademiju bio je to jedan od najsretnijih dana u mom životu. Studij glumačke akademije je bio prekrasan. Tata mi je puno pomogao pri upisu i tijekom Akademije, tako da sam od njega uvijek dobivao samo podršku.

Jeste li tijekom ovih godina mogli živjeti samo od glume?

- Ne znam zašto nas mlade glumce uvijek to pitaju. Može se živjeti. Ja sam primjer da se može. Ne znam tko uopće izjavljuje da se ne može? Možda se to odnosi na glumce koji su u kazalištima i jako su malo angažirani. Tko hoće raditi imat će posla, i imat će od čega živjeti. Treba biti fleksibilan i htjeti raditi. Ja da ne snimam također bi mogao živjeti samo od kazališta. Jedini način je da daš sebe potpuno.Ipak, mora biti jasno da mi ne živimo kao neki nogometaši ili drugi sportaši. To se uopće ne može mjeriti.

Imate li u pripremi kakav samostalani projekt?

- Sad ne, trenutno radim na projektu - predstavi Teatra EXIT s Filipom Juričićem “Kako misliš mene nema” koju sam osmislio još na studiju glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

I.K.

Utorak, 27. Srpanj 2010.