INTERVJU S GLUMCEM VILIMOM MATULOM

"Kazališta su postala služba za davanje plaća"

- Puno se stvari mora poklopiti da bi se stvar dogodila, da bi predstava stvarno bila događaj. Ovisi o ljudima koji rade i o takozvanoj inspiraciji. Međutim, ne smatram da se radi o nekom transcendentalnom uplivu, nego su stvari toliko složene i toliko je puno faktora u igri – Vili Matula

Vilim Matula

Ljubimac publike i kritike Vili Matula, danas slovi kao jedan od najboljih glumaca srednje generacije u Hrvatskoj. Lakoća pokreta s kojim prenosi emocije na publiku, svrstava ga u sam vrh glumačke scene. Premda djeluje kao slobodan umjetnik, "politika" kazališnih institucija dobro mu je poznata. Na sceni se nerijetko zna naći s brojnim zvijezdama hrvatskog glumišta, a ipak, kaže, prava "eksplozija" nastaje tek kada se na kazališnim daskama nađe sa suprugom Brankom.

U kojem ste trenutku odlučili postati slobodni umjetnik i otići iz ansambla kazališta ZKM?

- Ja sam u tom trenutku bio već 10 godina u Zagrebačkom kazalištu mladih, prije toga sam godinu i pol dana, nakon akademije, bio u kazalištu Komedija. Nisam očekivao da ću tako dugo ostati u Zagrebačkom kazalištu mladih. Kad neka kazališna trupa ima uzlet, maksimum, onda to traje nekoliko godina,tri, četiri, najviše pet sezona. Tako da nije bilo rata ja bih već prije, uz svoj nemirni duh, otišao. Tamo sam se upleo u neka sindikalna, politička pitanja koja zapravo nisu koncentrirana uz scenu. Nisam u cjelosti ispunjavao ono oko čega sam se angažirao u kazalištu. Našao sam se tako pred zidom, i otišao sam.

S kim Vam je bilo posebno zadovoljstvo susretati se na sceni?

- To su naravno prije svega glumci ansambla ZKM-a. Upravo sada u predstavi "Balon" Mate Matišića, igram sKsenijom Marinković i Krešimirom Mikićem, koji su članovi ZKM-a.Predstava je već bilanajavljena u Zadru,međutim redatelj Mislav Brečić, u tom trenutku još nije bio zadovoljan s predstavom. Izvedbu u HNK Zadar,pomakli smo za 22. veljače. Od starijih kolega imao sam privilegiju igrati s Vanjom Drachom i Ivicom Vidovićem, u Dubrovniku s Milkom Podrug Kokotović, Jasnom Ančić, a igrao sam u istoj predstavi i s Perom Kvrgićem ili Fabijanom Šovagovićem. U Dubrovniku sam kao studentigrao s velikim srpskim glumcem Ljubom Tadićem. Ima naravno više onih s kojima nisam imao prilike igrati, a žao mi je.

Postoji li koji "potez" u Vašoj karijeri zbog kojeg žalite?

- Ne. Moguće da to negdje potiskujem. Sada se naravno, u ovim godinama, preispitujem po pitanju izbora profesije glume. Znači sada,uskoro ću imati 50 godina. Kada se nađemo na godišnjici mature, pogotovo muškarci koji tom prilikom malo popiju, sigurni su da su fulali u izboru zanimanja . Oni koji su jako bogati, istovremeno zavide siromašnima, ali ne bi se odrekli ni lipe. Vrhunski kirurg će reći, što mi je trebalo rezati ljude, arhitekti što su mi trebale ogromne zgrade... To je pitanje srednje životne dobi. Onda se stvori prostor tjeskobe i vrijeme je za propitivanje smisla, religije ili filozofije. Obično kod dečki u to vrijeme dođe i ljubavnica (smijeh).

Glumci, kazalište i kreativnost

Kako gledate na sve više sapunica u hrvatskoj produkciji?

- To je jednostavno priroda medija, sapunice su prvo nastale na radiju. Ima nešto usimbolici izraza „sapunica“. To je laki žanr, lagan kao pjena i vrlo lako se razmuća. Površna stvar koju je lako napuhati i u prirodi je medija. U biti, mladi ljudi su toga svjesni, ali ako na tome mogu ostvariti prepoznatljivost neku egzistenciju i negdje se ubaciti – super. Kolege moje generacije isto tako, ako je to način da pokrpaju budžet i da stvarno negdje investiraju dobro će im doći, ali sve moje kolege su svjesni da je to laki žanr. Istovremeno su svjesni da koliko god mi pokušavali napraviti dobar film ili dramsku predstavu, i to da ih pripremaju najbolji ljudi, tri ili pet godina, to opet nije garancija da će stvar proći. Nepredvidivo je s umjetnosti. Osobno nemam želuca raditi sapunice.

Koliko zapravo danas glumci, unutar kazališta, imaju prostora iskazati kreativnost?

- Puno se stvari mora poklopiti da bi se stvar dogodila, da bi predstava stvarno bila događaj. Ovisi o ljudima koji rade i o takozvanoj inspiraciji. Međutim, ne smatram da se radi o nekom transcendentalnom uplivu, nego su stvari toliko složene i toliko je puno faktora u igri. Ako se ljudi prvo uspiju izboriti za uvjete, odnosno imaju potrebu stvoriti neku zajedničkukoncentraciju, da kvalitetasadržaja kojim se bave ima veze sa trenutkom u kojem se živi. Kada to bude prepoznato i priznato od publike onda se događa ona famozna stvar da se otvara srce, no nije samo to dovoljno, treba i uvid koji je ujedno pitanje intelekta. Zadovoljstvo koje donosi spoznaja mijenja kemiju u nama, odnos naših dopamina, serotonina. Ljudi imaju potrebu izvana dodavati stimulanse, ali ako te netko stimulira naglim preokretom, paradoksom ili nevjerojatnim uvidom to mijenja cijelu kemiju organizma. Kazališta bi se morala organizacijski i politički natjerati da stvaraju takvu klimu, što sada ne čine. Kazališta su zapravo postala služba za davanje plaća, ljudi sa strane rade sapunice i to za vrlo malo novaca, što pokazuje da mi zapravo gradskim budžetima stimuliramo sapunice.Ipak, na sapunicama se producenti ekstremno bogate. Onda se to zove liberalni kapitalizam. Tako vidimo da su svi stavili glave na kup za „slobodu kapitala“ jer liberalni kapitalizam je taj koji ruši sve. Komunizam je tvrdio da će srušiti državu, no ruši ju kapitalizam. Sve granice.

Tijekom glumačke karijere primili ste brojne nagrade. Postoji li neka kojom se posebno ponosite?

- Ima ih, pogotovo ako se radi o nagradama publike ili kolega. Neke ipak dođu prerano, neke prekasno. Kad si ciničniji onda su ti sve besmislene, ako ih pak ne želiš primiti onda odbacuješ uopće zajednicu. Ne mogu sada reći koja bi mi nagrada bila najdraža. Prema nekima sam naravno skeptičan.

Sa suprugom na sceni

Postoji li netko od mlađe generacije glumaca koga biste istaknuli?

- Ima sjajnih, presjajnih glumaca koji su odgojeni uz suvremeni film te napreduju uz dobru režiju. Ne pratim toliko akademiju, ali sjetim se Filipa Juričića koji je krenuo s našim sapunicama. Moram priznat da je izvrstan glumac. Istaknut ću i mladu glumicu Juditu Franković koja je dobila nagradu Udruženja, iako nikad nije išla na akademiju. Unatoč tome sve što je mogla dosegnuti od majstorskih radionica i seminara ona je probala. Ana Maras koja s nama igra u predstavi "Balon" također je odlična glumica. Ima mnogo mladih glumaca i glumica koji imaju talent.

Na kazališnim daska znali ste se naći i sa suprugom Brankom. Je li to za sobom nosilo više mana ili prednosti?

- To svakako bude osjetljivo. Ponekad bi došlo do toga da uopće ne bi mogli izaći s predstavom, jer bi puklo s poslom i u životu. Imali smo i te faze. Uglavnom, to je vrlo, vrlo osjetljivo, ali mi je drago što smo se u "Don Quijoteu" uspjeli skupiti, iako do zadnjeg časa nismo znali hoćemo li izaći. Dodiruju se tu neke stvari koje uvijek prijete eksplozijom.

Kako gledate na današnje redatelje?

- Ima sjajnih redatelja koji još nemaju pravu priliku, a imaju puno znanja o glumačkom treningu. Jedan od takvih je i Mislav Brečić koji je režirao u Splitu. Imate također vrlo radikalne, izvrsne redatelje kao što su Oliver Frljić i Borut Šeparović. Šeparović je upravo napravio sjajnu predstavu "Generacija 91.-95.`" U ZKM-u. Tu moram ubrojiti i Maria Kovača koji je izvrstan glumac i režiser. To su ljudi koji, u svakom slučaju, probijaju nove granice. S druge strane da ne zaboravim i odlične umjetničke kolektive kao što su "Bacači sjenki" i "Bad company" koji su u svijetu prepoznati, akod nas još uvijek premalo. U Zadru koji je sveučilišni grad i ima pravu publiku za to, dobro su prošli.

I.K.