STRADANJA CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (10) - ZATON OBROVAČKI I MEKI DOCI
- Ja san krenla prema Muškovcima i kad sam zamakla jedno 500 metara čujen 2 rafala. To su bili Mile Gak - Gajan i Jovo Ogar. Nji dva ubli su Iku, Anicu, Ružicu, Mariju i Milicu Modrić i Petra Maričića. 26. siječnja ‘93.Uteče ja, i susretne me jedan dečko. pripala se ja. Mislim da me sačeka da me ubije. Vidim ja strašiv i on. Pita me imali vojske. Rekla sam da nema. Da je bila normalna situacija ja bi njega pripoznala - Jelena Modrić
U dva sela obrovačkog kraja Zatonu Obravačkom i Mekom Docu ubijeno je 16 civila. Donosimo svjedočenje onih čiji su članovi obitelji ubijeni.
Svjedočanstvo Jelene Modrić iz Zatona Obrovačkog
Mi smo tu ostali 1991. kad je već počelo to.Otiša je muž i dica, potirali su ga s posla, bio je ode 7-8 dana, sakriva se. A kako ćeš se sakriti kad je on na kući i pozna ga. Nije se bilo lako sakrit. Prije Drugi svjetski rat, lako se bilo od Švabe sakrit kad ga neznaš ni on tebe ne zna, a sad ti nemoš kad svak zna kako dišeš. Onda su nam iz pošte u Zadru javili da dođemo doli da ćemo imati smještaj u Piniji. Meni muž kaže: “ Ajde ti s dicom doli”.Ja nisan tila: “ Idi ti s dicon, ja ću doći za tobon”. Jer da je on osta, on danas sigurno nebi bija živ, pobli su ženske, a kamoli da ne bi muške. I on skupi dicu, najlon u ruku i.... pješke. Ostala san ja i svekrva od 83 godine, od muževog brata žena, žena od stričevića, i još par naroda. Mi smo tili,ja i jedan žena ići osmi dan, ali nisu nam dali tu na križanju proći i vrate nas nazad. Bila su dica od susjeda, pošla s nama. Kad su nas vratli, mi kažemo dici :” Vi ajte, gori u Velebit na Doce, ako nekog znate nek vas gori povede”. Kasnije nismo ni pokušavali izaći. Da nas je neko fizički napada - nije. Koga su ubli, ubli su ga, al nisu maltretirani. Psihički jesmo, ispitivali su nas svaki dan. Al fizički nas nije zlostavljalo. Jest pucalo priko nas.
Onda su ovi na Docima ubijeni još prve godine. E onda je bilo gadno. Ostalo je nas par ženskih, nekoliko starih žena, više manje nepokretne. Jedna je bila moja svekrva 83 godine imala. Kud će ona. Jedna baba naša strinam, ona je dvi godne mlađa, al je bila “nenormalna”. Dobila je izljev krvi na mozak. To je nju jadnu malo poremetlo. Znaš kad je govorla; “ A tamo se dušo, malo pucketa, pucketa priko Jasenica” A ono tuku granate, nemoš ostati.Pobi ove prve godne ( misli na 1991.) u jedanaestom misecu. Tu je doša jedan dečko iz Karina. Bilo je njih više, ali doša je taj jedan Srbin. Reka je da su otišli gori u Doce i da su njih našli u kući mrtve.
Dva čovika pored puta mrtva, tamo kad se ide na cjevovod i krene se dol u Doce. Tako je on nama reka drugi dan neg je to bilo. Nije on nami ništa ružno, normalno, kao što i mi sad pričamo. Čak je i govorio :” Ko to more, tako nešto napraviti tim ljudima starim”. Dvi žene i muškarac u kući, dvi nji da su za stolom da su. Kako su biće ručali, tako su ih ubli za stolon. Jedna žena pored šporeta, jedna žena na stepencam, osičene glave. To je bila mater od ovoga iz Jasenica jednoga, što se oženija od nas.
Tad su ubli tu ženu još jednu sestru i jednog brata. I čak četvrtoga rođaka. Tako da je bilo šetero njizi dol u Docin ubijenih.Kad su se vraćali odozgo tad su ubli i od Luke Modrića dida. Bija je kod koza iza kuće. Nismo ga ni našli nego drugi dan.Onda se malo posmirlo, a ‘92. su došle te mirovne snage. Ja neznan kako oni i mene nisu ubli. Nije mi jasno ko je to bija. kažu da je specijalna Benkovačka to napravla tamo.Jer je amo u Trišnjama stradalo njihove vojske dosta, zapaljeno i neki zapovjednik im je strada. I valjda su oni tili tu odmazdu.
Opis ubojstava
Tako su ovi pričali. Ja to nisam vidla, i samo po pričanju to znadem. Mi smo bili zatočeni ode. Nismo mogli izaći. Tuje bila ploča gori na kući, nismo makli skelu kako smo pravli kuću. Mi ode spavamo i čujemo nji kako odaju po kući. Prije 8 sati ujutro nesmiš izaći vani, i dok se smrke u kuću. Nisu tražli da im spremamo isti. Naprotiv ovišto su bili tu, kad je bila ta pogranička. Onda su oni bili u ovoj kući tamo (misli na susjednu kuću), a kuhinju suimali na Glinici. Oni su nas pitali, ako mi nemamo hrane da će reći onima doli da spremu malo više pa će nam doniti.Mi smo reklida imamo za sada, al bude li tribalo mi ćemo reći.
Ovdje je bilo sve mješano stanovništvo. Nas pet je bilo pravoslavne što smo udane za Hrvate. Ko je u to gleda prije. Jedan čovik je bija pored ceste kud se ide za Alan. Onda su ga oni navečer ubli. Mlad je bija, ‘53. godište, Marjan Modrić se zva. Bija je kod brata svog i kaže čovik neki prolazi, brat mu je govorija nemoj ići, ubće te. Jer znalo je nji dolasti, jer ljudi su radli jedni s drugin pa je zla doći i oni koji je nije iša svojevoljno, koji ne bi napravja zlo. Tako da se ti nisi ni zna kako bi se postavja. I kaže taj pokojni Marjan, to je sve brat njegov čuja ; “Sigurno je neko doša, možda mu triba vode, kako neću ići, kad ide k meni”.
Kad je doša pored svoje kuće su ga ubli na putu. Brat je priča da je reka; “ Nećeš me valjda ti ubti?”Brat je vidija ko je to bija. Reka je da pretpostavlja, ali da je neka druga manja stvar da nije ubojstvo, ja bi garantira da jeDušan Pršo. Ali to je velika stvar reći za ubojstvo, da ga u faci vidija bi garantira, ali ga je vidija po hodu i koliko se poznaju to je on. Kasnije su toga optužli da je on.
Dušan Pršo od Đure i Jeke. Al njegova mate kaže da nije. Do akcije Maslenica, bilo je nekad bolje, nekad gore, a pucalo se stalno. Nisan za nikoga od moje dice imuža znala pola godne, nit san čula za nje. Za ovoga od Luke dida, došli su neki ode, njih nisan poznala da je njega ubila gori vojska, srpska da je nosio ustašama hranu i da smo miišli odlen i da smo ga mi donili ode iza kuć ei ostavli. To su nam rekli. A sad kad to more izmislit, ko zna što sve more napravti. Ja ne znam, ja se sama čudin kako oni mene nisu ubli ja sna njima svašta govorla. “Zašto vas 20 stoji pored moje kuće, ako bi ja mogla otić i vrati se i nosti mrtvog čovika, pa tu triba cili dan.” Mi smo se skrivali u podrumu moje kuće. Imali smo jedno malo pasčence, kujicu malu. Ona ih nikad nije mogla smislit.
Oni su pucali na nju, davali joj mesa, svašta su radli, ali ona je na nji lajala dok ih opazi. To je bilo nešto čudno. Kad je ona zalajala ja izašla isprid kuće, a on me dočeka i repetira pušku na mene: “ Kud ćeš ti?” Reko: “ Nemam ja kud.”.“ Vraćaj se nazad”. Utira on mene nazad i veli: “ Ajde, selte se, doša je UNPROFOR po vas.” A kakav UNPROFOR, ja znam ko je doša?!Da je doša UNPROFOR doša bi auton tu, nebi njega posla.On je najveći lopov i pljačkaš bija u selu. Odlen jedan Mile Gak - Gajan.I još jedan je doša, nisam ga odma prepoznala.Potiraše oni nas. Danas kod prvi kuća UNPROFOR čeka. Znamo mi što nas čeka, ali ideš. Što ćeš. Nji dva s puškama, il će nas ode ubti ili dol. Nemaš kud.
Moja jetrva kaže: “ Iden ja uzeti kaput, ledeno je.” Veli on njoj:” Neće ti tribati.”. Ove dvi žene od ovoga pogrebnika mater i žena, svekrva i ja i ova Mica, jetrva mi. Krenemo mi niz put. Došli smo do ovih prvih kuća.Ovaj Gajan kaže meni: “ Stani!”.Ja stade, gledam njega, kaže: “ Daj lančić.” “Kakav lančić?”. “Skidaj ga!”.Meni muka. Nije meni ža lančića, meni je vitca na prstu. A ne mogu je skinti, upilalo mi sve. Lako je men za vitcuda je mogu skinti, nego nemogu. Stra me da će mi prste odrizat radi nje. Gleda on u nju, i ne reče ništa. Da me ubije nije mi teško. Laknulo mi je. Vjerojatno je računa da će kasnije. Lančić je tija skinti da ne vidi ovaj što je s njim. Pošalje me dalje za njima ostalima. Došli smo zadnji kuća. Svi stoje. Govori ova žena što su je ubli: “ Ma gonte vi nas kud oćete, samo nas nemojte pobti.” Ovi govore: “ Nismo mi ustaše da ubijamo civile.”
Ja san se pridružla ovima. Gledaju oni u mene, što mi je ovi reka. Nesmin ja ništa govorti jer me gleda ovaj drugi.Potira nas puškom dalje. Odjednom kaže meni:” Ti stani.”A ovima kaže; “ Nemojte dol zamicat da vas ja nevdin.”Sad on men kaže: “ Poznaš li ti mene?” Ja njega poznam po faci, al ko zna kad san ga vidla. On mene dalja ispitiva poznan li tu ženu, toga čovika... Veli:” To su bili moji roditelji.” Velin ja: “ Dosta su put oni bili u mojoj kući.” Mislin na ćaćinu kuću. I on meni kaže: “ Ja za tvoju smrt ne bi rada odgovarati. Ako ti želiš živti odlaz ća ” Reko: “Čemu da živin?”. “Jesil to svjesna što govoriš?” Pitan ja: “ Što ćete od njih?” “ Mi vas moramo pobti.” Reko: “ Vi nas puštite idemo, pa nek nas pobiju granate, što se vas tičešto će od nas biti.” “Ne, mi vas moramo pobti i muči. Odlazi. Ja za tvoju smrt ne bi rada odgovarati. ” Ja ka i luda. “ Kakvu smrt, zašto, što smo mi kome napravli.” “ Ne govori ništa, jer će ti biti ko i njima. Odlazi.” Ja za njima. Ja sna došla možda par metara za njima oni stoje.
On mene opet zaustavlja. Ja opet nazad. Veli on: “ Nemoj ići za njima. Odlazi. I da se više nikada nisi tu vratla. Jer samo se okreneš k meni, pucan u tebe.” Ja ode. On je nešto vika za mnom. Neznam ni sama što više. Ja san otišla ća, a ovaj što je bija s njim nešto se dera. Ovaj čovik što je tu bija, nosi neki rusak na sebi i ode dol. Prođe pored mene, ništa mi ne govori. Dođen gore iznad kuća. Mislin iden sad ća. Iden do Muškovaca, jer ja san odtamo rodom. On je meni i reka da iden svoj obitelji.Stanen i sama sa sobom se milim:” Di ću? Iden ja sad nazad da oni mene ubiju.Jel ubiju nji, pa nek ubiju i mene. Kud ću ja?” Ništa mene nije spaslo, da ja nisam otišla, nego što mi je palo na pamet.
Nit su mi padali na pamet ni moja dica, mi muž ni roditelji nego samo da ja znam reći taj i taj ih je odrena i nema ih ko ubti nego taj. Ja san krenla prema Muškovcima i kad sam zamakla jedno 500 metara čujen 2 rafala. To su bili Mile Gak - Gajan i Jovo Ogar. Nji dva ubli su Iku, Anicu, Ružicu, Mariju i Milicu Modrić i Petra Maričića 26. siječnja ‘93.Uteče ja, i susretne me jedan dečko pripala se ja. Mislim da me sačeka da me ubije. Vidim ja strašiv i on. Pita me imali vojske. Rekla sam da nema. Da je bila normala situacija ja bi njega pripoznala. Tako sna ja otišla u Muškovce. Bila sam tamo nakon 8 dana došla mi strina i kazala da su ubijene i Anđa Klanac i Boja Dopuđ.
Da su ih ubli i da su vidli tog Jovana Ogara da je odrena njihove koze i ovce.Rekli su da su Boju ubli u kupatilu, a Anđu u kuhinji.Onda je doša Crveni križ iz Obrovca, bili ja išla k svojima. Reko da bi.Potpisala ja papir, da želin ići ća. Reko di god krenu ovi moji iz Zatona ja iden s njima.Jedan dan su oni njih pokupli i mene ostave.Glavni za Crveni križ bija je ovaj iz sela. On je brat od matere onome što je naše ubija. Kaže: ”Ako Jela ode, sve će se szanati.” Ma da je moj ćaća to napravja ili moj sin, ja bi ih kazala.
Otišla je od brata mi žena u Obrovac i vraća se. Ja kažen ;” Jovanka što je” “ Ti nisi otišla.” “ Kuda?” “ A ovi su vaši otišli za Knin.” Jutros ih pokupli i otišli za Knin. “Kako? Upisa je mene Darko i ovaj Budiša što je tu iz Prša, vidla si da san ja potpisla da iden s njima. Ona je iz Pađana. Ujutro pada snig, puše bura. Idemo ti mi, jer autobus je iš aujutro rano koš se nije ni dobro vidlo kad je autobus iša. Ledeno.
Tamo kod ovih Čuda u onoj kući na cesti tu je smjena tim vragovin, kad moran reći.Kaže meni Jovanka;” Sačekat ćemo ode.Ja njih par pozna ko bude koji povest će nas da ne idemo pješke.” Tako je i bilo. Doša jedani poveza nas do Obrovca. Doveze nas dol na most i u Knin. Izlazin ja iz autobusa. Vidlaja njega prije, toga Budišu. Izlazi on, a ja prida nj. On sta ko kamen. Kaže:” Ja san sla Željka po vas, nije nikog bilo kod kuće.” Reko ja:” Dobro je, nema problema” Ja znam da nikad nije bilo da nije niko bija u kući. Ćaća i ja smo cilu noć sidli. Čitavu noć, vrag je ikad spava. Došla san ja i sama. Kaže Jovan ajte vi u općinu. Kaže da će doći on i još jedan što rade u Crvenom križukasnije.On je ima neku stranku prije mene.
Ja uđem. Pita me :” Šta oćeš? Ti bi išla tamo u Hrvatsku?” Reko ja: “ Bi li ti iša tamo di su ti žena i dica?” Ja još mislin da je on normalan čovik. Pita me kad san rođena, di si rođena, kad me upita: “ Kako ti se mate prezivala djevojačko prezime?” Kažen ja: “ Veselinović” “Di je rođena?” Reko u: “ Zelengradu”. Kako ćaća se zove: “ Milanko iz Muškovaca:” “ A ti?” Reko: “Ja Modrić.” Veli: “ To in je na ponos tvojin roditeljima!” Reko ja da im bilo il ne bilo na ponos tako je bilo i bit će u buduće da će se ženti i Srbi i Hrvati. Sad on meni neki formular ispunjava, čita. Pita:” Što ću ja tebi pisat ode, da si Hrvatica, Srpkinja il Muslimanka?” Sad da je on meni reka samo Srpkinja il Hrvatica, neb se ja uvridla. Reko ; “ Ti men tu piši da san ja Hrvatca.” Što me maltretiraš, dosta mi jesvega sad me i ti tu maltretiraš. gubo jedna. Izađemo van, ovaj jedan Žarko Dubroja iz Žegara, veli;” Svaka ti čast.” Reče on meni neku školu di su moji, di ću biti. Moja Jovanka reče meni da će ona s menon ići. Ona zna di su.
Mi dođemo tamo, kad ovi moji tamo. Reko; Jesmo li se našli jopet.” Plaču oni, plačen ja. Veli jedan iz Medviđe; “ Ja mislija da vi za nečin i plačete, kad ono nema je ki kostur.”
Najmlađi sin mi je ima 8 godina kad su otišli u izbjeglište, točno na njegov rođendan 13. 8. su otišli. Jedno je 1980. godište, drugo 1979., a treće 1978. Mali je taman prvi razred završio. Bila sam tu 17 dana. U međuvremenu mi je nevista Jovanka dolazila 2-3 puta po mene i onda su me puštali iz Knina. Bila je zima, takva ledenoća da je i voda po hodniku, u toj školi di smo bili, ledila. Moji su cilo to vrime mislili da san mrtva jer je njih šestero nas dolaz`lo tražti po kućama al` nas nisu našli. Kad su se vrat`li rekli su da smo svi ubijeni. Bome su mi i osmrtnicu naprav`li. Ubijeni su oni, ubijena san i ja. Prošlo je deset dana, koliko san ja bila u Kninu.
Doša je onda međunarodni Crveni križ da će nas pribaciti obiteljima, samo da se javimo di ćemo. Tako su nas popisali, ja san odlučla napisati pismo i poslati ga mužu. Pisala san ko pokojnica. Napisala san svašta u pismu, al` ono najvažnije da ćemo se vid`ti brzo. Oni su jasni mene već sahranli. Čak su dici, siročadi došla neka donacija iz Italije.
Muž kad je dobija pismo dobro nije umra, ništa mu nije bilo jasno. Samo je malog Marija pozva da mu reče da je dobija pismo. Odveja ga je u WC i pokaza mu pismo. On odma udrija u plač kad je čuja da san živa. Mali jadan nije virova. Mislija da je i ćaća poludija. Nisu tili drugin ništa reći jer su se bojali da nije istina da san živa. Govorija mi je muž kasnije da kad je iša u Punta Skalu da je po putu još deset puta pročita pismo. Kaza mu je kasnije jedan čovik što je iša u Crveni križ ja stižem. Onda mu je odma muž mi odvratija “Pisala je ona meni s onog svita.” Nisu i dalje tili nikom ništa govoriti. Poslije mu je reka još jedan dečko da ja stižem.
Mi smo iz Knina krenli ujutro prije deset, a u Zadar smo došli poslije 11 naveče. Išli smo iz Knina za Gračace, na Udbinu, pa za Borje, pa u Otočac, onda na Pag i na kraju na trajekt. Vozli smo se cilo vrime na UMPROFOR-ovim kamionima. Jadnim starin je bilo muka od vožnje, al` nije se moglo drugačije. Sićan se da je jedna baba rekla u Senju: “Ajme, dušo ostavi ti mene ode. Doću ja sutra za vamin.” znan da joj je kaza: “E moja baba, ja tebe moran mrtvu il živu dovesti u Zadar.” Srićon su nas na trajektu dočekale medicinske sestre pa su nam dale tablete za mučninu. Ja ništa nisan osićala, bila san ka drvo. Nisan ni ila ni pila.
Kad san došla u Zadru, dočekali su me muž i stričević mi i mali Marijo. Toliko je jadan plaka da mi nije niti tija prići. Mala me tek treći dan došla vid`ti jer nije znala da san došla. Ona je bila u domu, u Zadru. Plakala je ko kišna god`na kad mi je došla na vrata. Sićan se da me tjedan dan bolila koža da se po cilon tilu nisan mogla takniti. Ni sama ne znam što mi je bilo. Uopće se nisan dizala iz kreveta. Nisam ima više od 40 kila, bila sam suva kost i koža. Znala sam po nekoliko dana ne isti. Uopće nisam bila gladna.
Svjedočanstvo Mile Zubaka iz Mekih Doca
Bilo je to 1991., u sičnju, već su počele barikade po cesti. Nije se moglo kren`ti ni prema Lici ni Dalmaciji. Kod Modrića je najprije prisklo cestu, pa smo nas četvorica to išli otkopati, raščistiti. Poslije su nas ispitivali koj` to zatrpa. Rekli smo im da smo mi. Nisu nam dali više da prilazimo, da to diramo. Na jednom dilu Velebita, iznad naši kuća su dva dana minirali da zatrpaju cestu. Vidi se i danas odlomljen komad stine.
U to vrime, dok san i ja bija obučen u vojsku, dolazilo nam se od Sv. Roka i doli od Obrovca. Onda sam 17. 12. dobija osan dana dopusta iz vojske. Vratija sam se tako na par dana obitelji koja je bila u hotelu Zagreb. Nismo se dugo tu zadržali, otišli smo kasnije u Kraljevicu. Već su dica onda bila upisana u srednju školu. Na Velebit, u Meke Doce san se opet vratija nakon akcije Maslenica. Tražija san odma svoje, mater, ćaću i tetke koji su ostali kod kuće. Proša san sve dok nisan doša do jednog mista di se vidilo da je neko privrća zemlju.
Malo san otkopa i vid`ja neku deku, prikrivač s kreveta. Odozda sam povuka, al` se nije dalo. Uzeja san nožić koji san ima uza se i malo proriza taj prekrivač. Odma san vid`ja kosti i ostav`ja to. Tu je bija i naš vojni doktor kojen san odma iša reći što san naša. Posla me onda da iden u Zadar na sud i u polic`ju, da to prijavin. Tako je i bilo.Naši dečki iz 112. brigade su još tada bili na položajin, a poslije su ih zaminili ovi iz Otočkog.
Oni su isto našli ta nesritna tila pa su mi izvadli kostur od strica koji mi je bija i tetak. Zato su mene zvali u Zadar, okrivli me da san ja dira tila. Ali mi je inspektor Ivica Nekić izaša u susret i posla po tila. Išli smo obnoć jer se nije smilo po danu. Izvadli smo tila mog strica i ćaće, prevezli ih u Zadar na patologiju i naprav`li zapisnik. Za ostalih četvero nismo znali. Doša je onda jedan Modrić iz Obrovca i čin`lo se da će nam reći kako su ubijeni i di su drugi, al` se boja. Ko da je mislija da ga još slušaju i da će ga ub`ti. Bile su sve to vel`ke igre. Niko ništa nije tija kaz`ti. Bilo je tu još stari ljudi koji su mogli nešto znati, al` ih nisan tija prisiljavati da kažu.
Po nekin informac`jan san dozna da su mi mater, dvi mi tetke i ujak sahranjeni u grobu u Obrovcu, u Mastrini. To je bilo zajedničko, pravoslavno i katoličko groblje. Rečeno mi je točno u kojen su grobu zakopani. Poslije akcije Oluja san otiša doli i pita Miljenka Šimurinu, koji je bija vlasnik groba, jel ja to mogu otvorti. Reka mi je; “Ko ti brani. U tom grobu ionako niko nije sahranjen.“ Ošli smo, tako, ja i brat mi od tetke i otvorli ploču. Odma smo vid`li da ležu kosturu, još se roba vid`la. Jav`li smo to u Zadar di su nam rekli da pričekamo misec-dva i da će oni to priuzet` jer je unda bilo puno toga za rišavati nakon akcije Oluja.
Bome su i došli nakon misec dana. Odma su, na licu mista, napravli identifikaciju. Nekol`ko dan nakon toga smo ih sahran`li i to je bilo zadnje. Više niko nikad nije pita za njih. Niko ne govori di je pobito nedužnih šest civila. Dobija san nekoliko imena koji su sudjelovali u tin ubojstvima, al` niko ne može prston uprit u nekoga. U to su bili uključeni: načenik njihove milic`je Đorđe Milić i Đoko Gagić. Oni su tada vodli postaju u Obrovcu. Bili su tu još Đuro Jakšić i Miloš Olujić, njihovi zamjenici.
Prema mojin saznanjima, oni su naprav`li jedan sastanak navečer na kojen su don`li odluku da triba pobti sve što je ostalo živo. Kako san poslije dozna, tu je najvažniji učesnik Jovo Dopuđ, kapetan prve klase, rezervne, iz Kruševa. Bija mi je poznat jer je s menon bija u bivšoj rezervi. On je bija glavni za područje na kojen su oni pobijeni. To mi je kaza jedan Srbin. Čak san mogla još puno toga saznati, al` se ne želin s njima petljati. Ne želim imati nikakvog posla s njima.
“Svi se uztežu”
Opet kažen, tu je ostalo i naših mlađi, koji su kasnije izbjegli u Bosnu, Makarsku..., al` svejedno, koga god pitaš svi se “ustežu” i sližu ramenima da ništa ne znaju. Isto je s mladin i starin. Ja ne mogu nikog napadati da mi kaže ako to neće. Njih više nema, laka im crna zemlja. Ja više ne mogu ništa naprav`ti. kol`ko god mi je teško, tol`ko mi je drago što san ih sahran`ja. Sad iman di odniti cviće i pomol`ti se. Samo bi žel`ja da se malo više govori o tin žrtvama, da se ne zaboravi. To je napravljeno iz čiste mržnje. Njih se moralo likvidirati jer se znalo da bi kasnije mogli nešto kaz`ti. Svih njih šest su likvidirali isto jutro, samo ženske malo kasnije. Njih su našli u kući. Samo se nadam da ih nisu muč`li i sakat`li prije nego su ih ub`li. Muka mi je kad znan da san sa svin tin ljudima prije rad`ja, karta i buća, a onda su mi ub`li najbliže.
Ponedjeljak, 23. Siječanj 2012.
Komentari (3)