Srijeda, 03. Ožujak 2010.

INTERVJU S POVODOM – DRAŽEN FERENČINA, REDATELJ

"Draže mi je raditi komedije nego drame"

- Dodvoravanje publici koje predstavlja "opasnost" mnogim kazalištima, u HNK Zadar je izbjegnuto. Čini mi se da se kazalište u Zadru nadovezalo, barem ja tako osjećam, na jednu zdravu energiju grada – Dražen Ferenčina

Redatelj Dražen Ferenčina koji je tijekom svoje karijere surađivao s mnogim kazališnim ansamblima obnovio je suradnju s HNK Zadar iz koje se izrodila ovogodišnja premjera "Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica". Priča progovara o egzistencijalnoj borbi siromašne obitelji u kojoj se isprepleću netrpeljivost i ljubav, kao i njihovi brutalni fizički i verbalni odnosi upotpunjeni starim zadarskim govorom.U razgovoru seFerenčina osvrnuo i na današnju situaciju u kojoj se nalaze mladi glumci kao i na svoje viđenje HNK Zadar.

U koji žanr spada "Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica"

- Najčešće se za nju upotrebljava naziv vulgarna komedija, to dosta govori. Vulgarna će reći da se dosta prostači i psuje, obzirom da se radi o jednoj obitelji na dnu socijalne ljestvice, što i nije čudno. Često se na taj način izražava i ljubav. Komedija znači da je duhovita. Moram priznati da smo ipak više inzistirali na duhovitosti komada, bez obzira što se možda bavi malo osjetljivijim temama. Znači, to je priča o siromašnoj obitelji koja se svakodnevno bori za koricu kruha, za čašu vina. Poprilično podsjeća na naše egzistencijalne borbe, kao što je svakodnevna trka za novcem. Nažalost, svi smo dovedeni u takvu obitelj, u takvu situaciju, jer čitam kako je u Hrvatskoj svaka peta obitelj na rubu siromaštva. Stoga smatram da će ova predstava dobro korespondirati s današnjim vremenom. Kako ova tema ipak ne bi ostala premračna pokušali smo izvući jednu duhovitost, uz to u cijeloj priči ima mjesta za jednu istinsku plemenitu emociju. Pokušavamo podsjetiti na neke elementarne ljudske vrijednosti koje su se izgubile u svakodnevnoj trci za novcem i opstankom.

Je li ovaj kazališni komad bio izbor kazališta ili Vaš?

- Nakon što smo prošle godine imali premijeru "Staklene menadžerije", ravnatelj Švorinić je predložio da idemo nešto novo raditi. Bili su valjda zadovoljni sa mnom kao i ja s njima. Onda smo vrtili nekoliko naslova u glavi, i zapravo mi se čini da sam ja prvi spomenuo"Kate Kapuralicu", kao moguću varijantu. I onda je ravnatelj predložio da se to adaptira na starozadarski, koji ja, naravno, ne poznajem dobro, ali nam je u tome pomogao pravi stručnjak profesor Živko Nižić. Treba napomenuti da nije rijetkost da se "Katu Kapuralicu" dijalektizira. Adaptirano je to već na splitskom, istarskom i dubrovačkom, kako ona u originalu i zvuči. Mislim da to zapravo poboljšava komunikaciju između predstave i publike. Profesor Nižić je, da to ne bude samo pitanje jezika, ubacio i neke lokalitete i likove iz prošlosti Zadra, tipa Gracijela, ali u predstavi se pojavljuju i likovi koji su i dan danas živi kao što je Mimi Zadraski.

Je li Vam izazov režiranje predstave na dijalektu?

- Moram priznati da se radi kao svaka predstava, iako to nije moj materinji jezik jer sam ja kajkavac. Svaki dobar tekst bilo da se radi o drami ili komediji naravno da se bavi nekim općenitim temama koje su uvijek i svugdje isto prepoznatljive i zanimljive. Ne mora značiti tako da sad "Katu Kapuralicu" treba izrežirati neko iz Zadra ili dalmatinski tekst netko iz Splita, to su stvari koje se tiču svih nas.

Kao gledatelj u kazalištu

U predstavi se susreću profesionalni glumci, gledatelji zadarskog kazališta i polaznici glumačke radionice. Je li to iziskivalo više truda u izvedbi?

- U početku se jesam malo pribojavao. U nekim situacijama nema velike razlike između profesionalaca i amatera, ali u principu ima, pa barem u načinu razmišljanja i pristupu rada. Otkako su počele probe moram priznati da su se ovdje te granice izbrisale. Po ničem se tu ne može zaključiti da su amateri nešto ležerniji. Oni su jednako profesionalni. Moram zato pohvaliti polaznike glumačkog studija Paulu, Silvija i Vinka s kojima Jasna godinama odlično radi. Više sam nego zadovoljan. Već na prvoj čitačkoj probi da su mi rekli da su oni završili glumu ja bih povjerovao.

Hoćete li se više posveti režiji kazališnih komada mlađih autora?

- Nema tu razlike. Režirao sam ja puno komada svojih vršnjaka i mlađih autora. Jedan od prvih suradnji kad sam počeo režirati bila je upravo s Tomislavom Zajecom. Režira se ono što vam se čini zanimljivim, gdje prepoznajete nešto što vas se tiče, a to su najčešće komadi suvremenih autora.

Koliko često se u kazalištu znate naći kao gledatelj?

- Pa često. Veselje mi je pogledati neku predstavu koju ja nisam režirao. Nakon mnoštva vlastitih proba drago mi je otići opušteno pogledati neku predstavu. Ne moram se tada za ništa brinuti. Odgledam predstavu kao sva publika bez ikakvoga kritičkoga pristupa. Volim kad me predstava ponese. Skoro svako slobodno vrijeme koristim da odem pogledati što drugi rade, to je dobro kada si u ovom poslu.

"Draža mi je komedija"

Smatrate li da HNK Zadar ima kvalitetnu produkciju?

- HNK Zadar je još uvijek u povojima. Kao prvo ovdje nema mnogo ljudi u angažmanu, naravno da da bi bilo malo dosadno da se uvijek rade predstave za dva-tri čovjeka. Poželjna je tako barem jedna veća produkcija tipa "Stoše od Foše", ali mislim da tu ravnatelj Švorinić pametno razmišlja. Vodi brigu da su mu tu zastupljeni ili Mirko Šatalić ili Jasna Ančić, a onda na njih dolazi nadogradnja. Moram priznati da je do sada bilo kvalitetnih i zanimljivih komada. Dodvoravanje publici koje predstavlja "opasnost" mnogim kazalištima, u HNK Zadar je izbjegnuto. Čini mi se da se kazalište u Zadru nadovezalo, barem ja tako osjećam, na jednu zdravu energiju grada. Da ne griješim dušu, mislim da ima jednu lijepu perspektivu u budućnosti.

Je li Vam draže raditi na drami ili komediji?

- Moram priznati da mi je draže na komediji, to je povezano sa senzibilitetom osobe. Nekako više volim na svijet gledati kroz humor. Negdje sam pročitao da je duhovitost privilegija inteligentnih ljudi, pa ja sebi otvaram da sam duhovit. (smijeh) Zapravo pola mojih predstava su bile komedije. Ponekad se komedija zna omalovažiti kao žanr, ali je zapravo u tehničkom smislu teža za postaviti od drame. Komedija je čista matematika. Ako se neka dosjetka krivo plasira, par trenutaka prije ili kasnije gotovo je, prošao vlak. Komedija traži dobro vladanje zanatom.

Kako gledate na rad mladih glumaca?

- Tu je problem nesretnih sapunica koje se stalno spominju. Ipak razumijem mlade glumce. Čitao sam nedavno intervju mlade glumice Marije Tadić koja je pažnju privukla filmom Željka Ogreste "Tu". Priča u intervju kako je dugo odbijala sapunice očekujući stalno neki kvalitetan posao. Vrlo je talentirana i kvalitetna glumica, ali je došla u situaciju da takve uloge mora prihvatiti kako bi imala od čega živjeti. To je ipak medvjeđa usluga, u sapunicama se radi brzo i površno, glumci nakon akademije nemaju još tu vrstu sigurnosti. Događa se da vrlo brzo postaju "zvijezde" i to mladom čovjeku može dati krivu sliku njega samoga. To nije trka na sto metara već maraton da bi se opstalo za cijeli život u tome. Volim pritom istaknuti Peru Kvrgića koji je cijeli život ostao predan svom poslu i još je uvijek pun ljubavi i entuzijazma za taj posao. Treba planirati za unaprijed. Slava je zavodljiva i mladom glumcu se brzo svidi. Puno mladih glumaca svake godine završi akademiju, po meni čak i previše.

I.K.

Želite li komentirati?