Autor: Saša Anočić
Redatelj: Saša Anočić
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimograf: Danica Dedijer
Glazba: Mario Mirković

Glumac:
Jadranko - Ivan Đuričić
Bend Bonanca - Ivan Đuričić
Gradimir - Luka Petrušić
Bend Bonanca - Luka Petrušić
Baba Piroška - Nina Erak- Svrtan
Aljemi - Tarik Filipović
Marijana - Nera Stipičević
Svemir - Mario Mirković
Bend Bonanca - Mario Mirković
Kata - Anita Matić-Delić
Zdenka - Linda Begonja, Ivana Roščić
Svebor - Hrvoje Kečkeš
Bend Bonanca - Hrvoje Kečkeš

Oblikovatelj svjetla: Olivije Marečić
Asistent redatelja: Pavlica Bajsić

Opis: Prva ovogodišnja premijera kazališta "Kerempuh" bit će predstava "O medvjedima i ljudima". Prema riječima redatelja i autora teksta Saše Anočića, riječ je o "sagi o nama, malim ljudima, kojima je borba za opstanak postala svakodnevica". Ujedno to je priča o "medvjedima" tj. ljudima koji zbog svoje životne situacije (u koju su stavljeni ili u onoj u kojoj su rođeni) postali nekako nezgrapni i koji istog časa mogu postati umiljati ili otići u drugu krajnost - mogu postati i najkrvožednije zvijeri ako situacija to od njih zahtijeva.

U "Medvjedima i ljudima" pratimo četrnaest likova, odnosno osam priča, no ubrzo ćemo doznati što ih to povezuje i koja im je dodirna točka, tj. poveznica. Neke priče rađene su po istinitim događajima i to cijeloj priči daje dodatnu dimenziju. Ali ono što raduje, to je da se tragika koja je zaokupila naše malo društvo stubokom poništava čistokrvnom komedijom kao možda jedinim izlazom ili načinom kako možemo pobijediti našeg moćnog neprijatelja.

"Ova priča zasnovana je na istinitom događaju. Jednom je u Crnoj kronici dnevnih novina izašao neveliki naslov: U abnci aktivirana bomba, podnaslov: Zbog kredita od 12 000 kuna stradale nevine žrtve.
Dakle, ništa posebno, ništa novo i ništa začujuđe. Jer vinovnici takvih tragedija su jednom možda bili stanovnici sreće. Mi 'kazalištarci' čitajući tako novine ili samo gledajući oko sebe znamo često reći: 'E, to da staviš u predstavu izgledalo bi pretjerano.' Ova predstava je upravo to, pokušaj rekonstrukcije takvog jednog novinskog članka. Pokušaj približavanja tom zrcalu tame u kojem se svaki čas od bilo kuda može pojaviti nepoznati netko i oblikovati, ili potpuno uništiti, ono što nas nas svaki dan u isto vrijeme i ushićuje i proždire, a to je Život. Dramaturgija predstave je filmska, kako u spajanju scena tako i u samom okviru koji je jednak vrtnji filma unatrag. Protagonisti tog filma su mali ljudi koje baš taj život ponekad nagoni da se počnu ponašati nespretno, nezgrapno, pa i nasilno. Poput medvjeda.

Medvjed: ljupki pufasti medo, skoro pa sinonim za dječju plišanu igračku.
Medvjed: zvijer pred kojom je čovjek inferioran i na zemlji i u vodi pa čak i na stablu.
Medvjed: životinja koja napada ljude samo kada mu upadnu na teritorij. Medvjed, ali i medvjedica: samo čuvaju svoju zemlju i svoju djecu. Djecu prema kojoj su izuzetno nježni. Kao plišani mede. To su sve rasponi u kojima se kreću i karakteri naše rekonstrukcije jednog novinskog članka kojemu je na daskama udahnut život. I to tako što je u njega utkano nekoliko sasvim običnih i sasvim stravičnih ljudskih priča. Kad odvrtim svoj 'film' unatrag, mnoge bih stvari u svom životu promijenio, ali što bi onda to bilo? Onda to ne bi bilo to. Što to? Život. Život u kojemu nema ni samo crnih ni samo bijelih dana. Splet loših slučajeva ponekad može završiti dobro. Baš kao i obrnuto. Ne znam je li to dobro ili loše." (Saša Anočić)

"Čovjek se rađa kao slobodno biće. Sudarajući se sa životom, ljubavi, prirodom, društvom i obim neobjašnjviim nečim, taj isti čovjek uči kako ta sloboda ne postoji. Iza tih sudara ostaju rane. Privilegirani na kraju pronađu sreću, ili takav neki osjećaj koji se rađa u trenucima kada se u granicama sputane slobode osjećamo nevjerojatno lakima. I kada dobro znamo da u tom trenutku ne bismo radije bili nigdje drugdje. Nego baš ovdje i sada. No, vratimo se onim ranama s početka. Jedna krasna književnica, Helene Cixous, tvrdila je da 'rane mogu biti fatalne ili s vremenom srastaju u ožiljke. Takvi ožiljci pričaju priču'. Tako je i u ovoj predstvai koja govori o ljudima koji na sebi nose svoje ožiljke. Ti ožiljci su vidljiva oštećenja, koja ih povremeno nagone da napadaju poput medvjeda. A povremeno urliču poput napadnutih zvijeri. Pate i smiju se. Pjevaju i sviraju. Vole. I tuku. Nije li upravo sve to u samim korijenima dramske umjetnosti?..." (Pavlica Bajsić)