premijera

Autor: Silvia Marchig, Darko Japelj, Nataša Govedić

Ples:
Silvia Marchig
Darko Japelj

Tekst: Darko Japelj, Silvia Marchig, Nataša Govedić
Dramaturg: Nataša Govedić
Glazba: Nenad Hrgetić
Oblikovatelj svjetla: Bojan Gagić

Opis: Diptih. Opera. glazba: Claudio Monteverdi: "Orfej". Performans.

Podžanr: Upravljanje režimom izvedbenih napetosti. Inspiracija projekta Pina Bausch (1940-2009). Mjesto radnje: Zagreb, Pariz, pozornica/šuma, Wuppertal, Rijeka, Stuttgart.

Diptih ili zašto ovu predstavu jednom igramo kao performans, a drugi put kao operu (ili obrnuto: kako vam drago)?

Opera i performans dijele mnogo karakteristika. Zaokupljenost ekstremnim stanjima. Smrtnu ozbiljnost. Grandioznost svakodnevice, svakodnevnu grandioznost. Žudnju za pogibeljnim intenzitetom. Svijest o artificijelnosti svega što dotičemo. Krajnje preciznu isplaniranost djelovanja. Pomanjkanje, pa i parodičnost "izvjesnosti" u samoj izvedbi. Znanje o tome da moć dominacije često od nas dobiva i nehotičnu suradnju. Znanje o tome da moć otpora češće šuti, pjeva, udara glavom o zid, razbija prozore ili zapomaže, nego objašnjava. Skepsu prema "velikim etiketama". Potrebu heterogenog izvođača, bez obzira na vladajuću klasifikaciju i hijerarahiju scenskih izvedbi. U predstavama Pine Bausch, nadalje, opera i performans (kao izvedbeni modusi) stupaju u izravni dijalog. Tehnika i politika izvedbe dopuštaju krajnje "nečiste" kombinacije žanrova, tehnika i izražajnih sredstava, izvođačkih kompetencija. Respektira se sraz, a ne stroga podjela. Kontakt, makar i po cijenu nasilja. I iskustvo obraćanja, jedinstveno poput pergamene izvođačkog tijela.

Lupus in fabula

"Tražio je u šumi nešto što je zapravo bilo u njegovom vlastitomsjećanju. Šećući šumom imao sam pravo upotrijebiti svako iskustvo i svako otkriće kako bih naučio nešto o životu, o prošlosti i budućnosti. No, kako je šuma stvorena za svakoga, ne smijem u njoj tražiti činjenice i osjećaje koji se tiču samo mene." (Umberto Eco, Šest šetnji pripovjednim šumama)

"Na kraju priče o umjetniku, baš kao i na početku priče o umjetniku, nalazi se šuma. U njoj je "bilo jednom" i opet će se dogoditi. Tko će se dogoditi? Vuk. I nepredviđeno mnogo lutanja. Šuma nije vrt. Sličnija je parku. Samo naizgled "omeđenom" lovištu atrakcija. S mnogo pisanih i nepisanih pravila te gusto ispremiješanim tragovima krivolovaca. Ishodište ove predstave je koreografkinja i plesna umjetnica Pina Bausch. Između sedamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća, njezina uprizorenja dovela su u pitanje konvencionalne granice plesnog, dramskog i opernog izričaja. Buđenje proljeća (1975), Komm, tanz mit mir (1977), Modrobradi (1977), Café Müller (1978), Arije (1979), Karanfili (1982) ili Palermo, Palermo (1989) trajno su izmijenili kartu umjetničke ekspresivnosti. Pina Bausch uvela nas je u prostor specifičnog bestijarija, krvoločnog i nesmiljenog, u kojem žrtva nastavlja moliti za milost i davno nakon što je ugašena njezina "posljednja cigareta". Šuma Pine Bausch bajkovita je i jezovita. Mi je poznajemo, iako njezine predstave nisu gostovale u Hrvatskoj. Znamo što misli kad uvijek iznova udara u zid (što starija, to je njezina bitka sa zidom grčevitija). Kao što poznajemo i užitak koji izaziva rušenje ogromnog, petotonskog zida u njezinoj predstavi Palermo, Palermo. Jasno nam je zbog čega krokodili u izdvedbama Pine Bausch leže tik pored polegnutih izvođača, zašto se pojavljuju preparirani jeleni, ogromni nilski konji, kitovi i sjeverni medvjedi. Ta šuma je uvijek double jeu, naša i njezina. U njoj su se žarptice možda pretvorile u kanarince, karanfili i suho lišće napravljeni su od od plastike, ali divljina i dalje postoji. Jednako tako postoji i tuđina, iskustvo nepripadanja. Čim uđemo, zaboravimo odakle smo došli i kamo smo zapravo krenuli. Šuma vodi unutra. Prema sve neizvjesnijoj "sebi". Pina Bausch nije autorica koja nudi Smjerove i Odgovore. Nije nam htjela ispričati nikakvu "priču", posebno ne biografiju s nasilno kronološkim početkom i završetkom. U svim njezinim izvedbama, fragment se ne mora sastaviti u "logičnu" cjelinu. Istina je nelogična. Ali na izvjestan način i bajkovita..." (Nataša Govedić)