Autor: Ante Tomić
Redatelj: Vinko Brešan
Dramaturg: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimograf: Vedrana Rapić Prga
Glazba: Mate Matišić

Glumac:
Lidija - Linda Begonja
Branka - Ana Maras
Majka - Jadranka Elezović
Mare - Anita Matić-Delić
Luce - Mia Begović
Dinko - Zlatko Ožbolt
Marin - Borko Perić
Bernard - Damir Poljičak
Inspektor - Ivan Đuričić
Žele Psihijatrija - Luka Petrušić
Šjora File - Kostadinka Velkovska

Opis: Nakon dva humoristična romana koji su osvojili čitalačku publiku, a također adaptacijom i onu filmsku i kazališnu, evo i trećeg Tomićevog hita. Roman "Ljubav, struja, voda & telefon" adaptiran za kazalište je istinski mamac za suvremenog gledatelja. Događa se među ženama čije ćakule Tomić duhovito opisuje i otkriva kako su muškarci samo lutke za njihovu erotsku upotrebu. Razumljivo, pisac predstavlja i našu stvarnost u kojoj smo svi urnebesno smiješni, a pravimo se vrlo ozbiljni građani. Vruća golicava komedija u kojoj se Tomićev humoristički talent razigrao do kraja. Provjerite!

U predstavi je korišten glazbeni motiv iz filma "Duboko grlo".

Nakon književne večeri u pivnici u jednom našem malom gradu prišla mi je niža zgodna plavuša tridesetih godina, s čašom terana u već malaksaloj ruci i, kao u pjesmi Toma Waitsa, gotovo bez uvoda krenula pričati o sebi. Razvedena je, majka jednog djeteta, u vezi s oženjenim muškarcem, ne vjeruje u ljubav. Ljubav je, kaže, sranje. Svi lažu. Pretvaraju se da su sretni. Ali, neće ona više nasjedati na to, dosta su je iskorištavali. Kazala je ovome svom gadu, ovome što kriomice dođe dvaput tjedno na pola sata, da će od sada morati plaćati. "Ne ide to tako, moj dragi", reći će mu. "Nisam ja tvoja besplatna kurva."
"Šta ti misliš, je li to u redu?"
"Apsolutno si u pravu", složim se spremno, kao što se inače, uvijek i u svemu slažem s pijanim ženama.
"A je li bi ti platio?" upita ona odjednom.
"Znaš, ja sam siromašni umjetnik", kažem joj tužno, a ona me polustisnutim očima prezirno pogleda pa mi reče:
"Budalo!"
I ode ponosnim korakom, ostavljajući me da ostatak večeri razmišljam o razočaranim ljubavnicama koje više ne žele biti besplatne kurve. Znao sam da jednom moram napisati nešto o gorkom i smiješnom zaključku ove neznanke. Osjećao sam da se iza njezine hladne i bezdušne odluke da od partnera traži novac mora skrivati zapravo nježna, ranjena osoba. Bilo je to prekrasno nadahnuće. Iskreno, ne znam jesam li iz njega izvukao sve što se nudilo. Svakako, napisao sam njezinu priču i, kao prava muška svinja, upravo kao što biste i očekivali, nisam joj ni lipe dao za nju. Mislim, čak i da sam to htio, nikad je kasnije nisam vidio. Tko zna što je sad s njom? Može biti da je sretno udana, a može biti da vodi kupleraj u Buenos Airesu. (A. Tomić)