Zrinka Grancarić o Riju: Puno kolorita, sambe i osmijeha

Pametna i pristojna!

Emotivna i nenametljiva, osvježavajuća i vrlo fina, edukativna i objektivna, profesionalna. I - endemska. Ugodna glasa. Lijepa…

Metro i plavuša

Nizali su se proteklih tjedana samo slova pohvala i zasluženih epiteta. Baš svih 14 komplimenata iz uvoda teksta realno opisuju komentatoricu jedrenja na netom zaključenim Olimpijskim igrama.

-Moje treće, a uzbuđenje kao da su prve - Kina 2008., London 2012. i Rio 2016. Veliki profesionalni izazov, osobno ogromno iskustvo, emocije na maksimumu. Privilegirana što sam uopće bila dio priče, i ponosna. - otkriva nam Zrinka Grancarić, Zadranka, po mnogima najugodnije iznenađenje, uz Saru Kolak i Josipa Glasnovića, ljetnog spektakla na obali Brazila.

Ne zanimaju nas toliko regate i odličja. U stvari zanimaju itekako, ali o njima na sreću znamo u detalj. I neka. I drugi puta. Tema su nam tu i sada dojmovi s ulica, trgova, tržnica, i naravno - fascinantnih “ća-će-mi” plaža.

-Ljudi me, napose kolege, zadnjih dana zovu, pitaju, baš kao i vi također, iz Narodnog lista: “Zrinka, može jedan putopisni blog, više onako tvoji dojmovi o Riju i Igrama”. - prepričava uz široki osmijeh simpatična cura.

-Pa može. Vežite se, uspravite sjedala, složite stoliće, polijećemo! Kako je krenulo? Kufer komada jedan s mojim stvarima - tu. Kufer komada dva s jedrima za Ivana Kljakovića Gašpića - tu. Kufer komada tri s dodatnom opremom za snimateljsku ekipu HRT-a- tu. Ukupno 49.5 kg prtljage. “Sitno”, čitaj dvostruko više, nego što je dozvoljeno, no olimpijska odjeća hrvatske misije i smiješak pomažu da sve to ukrcam sigurno do finalne destinacije. Tri leta dijele me od Rio de Janeira. I Olimpijskih igara 2016. Volim nositi crveno-bijele kvadratiće. - otkriva vrsna HRT komentatorica. Nema medija koji nije prenio i citirao poneku njenu izjavu u eteru, nema novina, portala, radijskih postaja, na kojima nije obasuta čestitkama. Na sjajnim komentarima u izravnim prijenosima i zanimljivim reportažama, prilozima, analizama, i stručnima i punih duha, s “lica mista”. Kako sama rado kaže, “strastvena jedriličarka i novinarka”, “adrenalinac koji gušta u eteru i pod jedrima”, ali i “zaljubljenik u putovanja i nove doživljaje, ljubitelja izazova”...

I nastavlja:

-Let broj jedan Zagreb-Frankfurt. Laganini oko sat vremena i puf već mobitel javlja da je u Europskoj uniji, i poziv je toliko, sms toliko, internet toliko. Gdje jeeeee… aha… terminal 2… pa divno, slijedeći let je odmah na istom terminalu! S obzirom na veličinu zračne luke u Frankfurtu i prethodna iskustva trčanja (bez pretjerivanja - trčanja pun gas) do terminala koji je skroz na drugoj strani, činjenica da je slijedeći let na istom terminalu gdje ste i sletjeli je čisti luksuz. Ulazim u veliki Airbus i smještam se s tugom u središnje sjedalo od tri. Ekonomska klasa sve je nekako tiješnja i uža, i vizija da ću sjediti skoro 12 sati u sredini nikako mi nije bila simpatična: “Oprostite, vi ste tu? Putujem s ocem, on je desetak redova naprijed, ima sjedalo do prolaza, biste li…?“. Ma naravnooo, nije ni dovršila Brazilka pitanje već sam se preselila. E tako već može! Jedan film, zadnji iz SF trilologije kojeg sam propustila. Večera, i već se gase svjetla u zrakoplovu, gubimo sate, pet sati je vremenska razlika između Hrvatske i Rio de Janeira, treba se pokušati odmah ufilmiti u brazilsko vrijeme, što prije to bolje. I tako kojih osam sati kasnije probudim se nad Južnom Amerikom. Rana je zora, slijećemo u Sao Paulo, još samo jedan lokalni let od sat vremena i eto nas u Riju. Sve skupa 21 sat putovanja, idealan itinerer, kraće ne ide. - prepričava uz široki osmijeh simpatična “blondina”.

I čim iskoračite iz zone zračne luke, pa u nekim slučajevima čak i iz zrakoplova, upoznaje nas sjajna reporterka, sudarate se s barijerom, na koju ćete nailaziti tijekom cijelog boravka.

-Većina Brazilaca ne govori nijedan drugi jezik osim materinjeg portugalskog. Doslovno niti riječi. Govorili vi njima na engleskom ili hrvatskom nema nikakve razlike. Vrlo frustrirajuće. U taksi nema smisla ući ako nemate napisanu adresu, jer se niti ne snalaze najsjajnije, odnosno ako nije neko baš top poznato mjesto, čak ako i kruže stalno u istoj četvrti, nećete tek tako doći do željenog odredišta. I ako vam se učini da vas voze u krugovima, to je sasvim točno, ali ne zato što vas žele prevariti, već zato što su sve ceste nekako kružne i jednosmjerne. Srećom, taksija ima zaista doslovno na svakom koraku, i nisu skupi. U centru ćete do gotovo svake destinacije stići za 30 do 50 kuna. Za dalje destinacije može se i solidnom podzemnom željeznicom, mada se kao plavuša i žensko sama baš nisam usuđivala previše voziti metroom. Brazilke se uredno voze podzemnom, a zanimljivo je da radnim danima od 6 do 9 i od 17 do 20 sati dva vagona svakog vlaka, posebno označena rozim naljepnicama, su namijenjena isključivo ženama, što mi je ipak podatak koji upozorava da u podzemnoj može biti problema. - naglašava. Rio de Janeiro je opasan grad.

-Ukoliko ste neoprezni i nađete se negdje gdje ne biste trebali biti mogu vas napasti i usred bijela dana. Bez obzira što je možda i policija u blizini, koja neće reagirati. Pa nisu ludi ginuti. Sve zgrade u prizemlju imaju rešetke, alarme, velika većina i čuvare i sigurnosni sustav kamera. Ne baš zadnji krik tehnike, ali tu su. Dakle, osnovne preporuke: 1) ne ulaziti u dijelove grada gdje to nije baš pametno; 2) ne nositi sa sobom nakit, velike torbe i sl.; 3) ne nositi puno gotovine, kartice se svugdje primaju; 4) kupiti torbicu koja se ispod odjeće veže oko struka; 5) noću koristiti taksi; 6) ne piti vodu iz slavine; 7) ponijeti vlažne maramice i anbakterijski gel za suho pranje ruku..i to je otprilike to. Nije strašno. Zadnja dva naputka nužna su iz zdravstveno-higijenskih razloga. Prilično je prljavo, za naše europske pojmove. Ako hodate u japankama, a kako biste drugačije, s obzirom da i zimi temperatura zraka može ići preko 30 stupnjeva, trebat će vam dosta vremena da pod tušem ostružete stopala, bit će vam crna kao asfalt. - konstatira. Ako ste oprezni uživat ćete u svemu onome što Rio ima za ponuditi, a toga ima puno. Taj grad, tvrdi, ima ritam kojeg osjećate u bokovima, ima nevjerojatno pozitivnu vibru, bez obzira na silno siromaštvo koje je vidljivo na svakom koraku. Četvrt Lapa je središte noćnog života.

-I sambe. U centru se ne može čuti nijedna druga vrsta glazbe. Niti ne treba. Lapa vrvi životom, barovi, restorani i klubovi puni su sve dane osim ponedjeljka, to je jedini dan kad se ne izlazi. Svugdje je živa glazba, svi, ali apsolutno svi, pjevaju i plešu i tu jednostavno ne možete biti loše volje. Veselje. Neopisivo veselje koje vas ponese. Cijene..hm..pa svakako skuplje nego kod nas, nije za pasti u nesvijest, ali skuplje jest. No, barem za razliku od nekih precijenjenih europskih destinacija to što ste platili i vrijedi. Hrana je izvrsna. Tzv. street food zbog već spomenute opće prljavštine sam zaobišla, ali sve ostalo je zaista jako ukusno i obilno. Predjela su toliko obilna da su već ona sasvim dovoljna. Hrana je zanimljiva, prevladava mesni meni, međutim kozica primjerice i raznovrsnog povrća ne manjka, a i riba iz Amazone vrlo je ukusna. No, meso je ipak broj jedan i pri posjetu Brazilu nikako se ne smije preskočiti jedan od njihovih tradicionalnih restorana s roštiljom. Plaća se fiksna svota, koja u pravilu nije mala, ali isplati se, jer je taj gastronomski doživljaj neponovljiv. Sva moguća vrsta toplih i hladnih predjela i priloga vam je na raspolaganju u količini kolikogod možete pojesti u otvorenom buffetu. A onda fino sjednete i počnu stizati konobari s mesom na šipci i impresivnim nožem s kojim vam režu meso na tanjur. "Hoćete biftek? Ramstek? Rebra? Janjetinu? Kobasice?" i tako unedogled, dok ne zavapite "Dosta, ne mogu više!". Poneki restorani tog tipa na stolovima imaju i male semafore, tako da meso stiže dok svijetli zeleno, kad se upali crveno znak je da gost više ne želi. I bolje rečeno ne može. - tvrdi nam nasmijana vedeta Prisavlja. Na južnoj hemisferi smo, dakle kolovoz je zima.

-Što će reći da se temperature zraka uglavnom kreću oko 26, ali može biti i preko 30. Zna biti dosta kišno, pa zahladi na niskih 22. Atlantski ocean oplakuje Rio i njegove beskrajne pješčane plaže, domaćini se uredno kupaju, surfaju, itd., meni je bilo mrvicu hladno za kupanje, no vidjeti život na Copacabani je isto tako neprocjenjivo iskustvo. Kilometri i kilometri plaža, puni ljudi, mali ugostiteljski objekti, opet s ukusnom hranom, i koktelima u svako doba dana, carpirinha je nazobilazna, ulični prodavači svakojakih drangulija.."Turisti ste? Nemojte tu kupovati, u ulici do sve je puno jeftinije.." dobrodušno nam je šapnula jedna od rijetkih koja govori ponešto engleskog. Copacabana je za opuštanje, lijeno opuštanje. Koje si na Olimpijskim igrama na možete priuštiti. - priča nam. A ako želite sagledati Rio u njegovom punom obujmu najbolji pogled se nudi s Corcovada, brda na kojem se nalazi kip Isusa.

-Sam spomenik, naravno, nezaobilazna je turistička meka, lako dostupna, cjenovno pristupačna, impresivno za vidjeti sa svojih 30ak metara visine, ali i radi tog već spomenutog pogleda. S vidikovca se vidi gotovo cijeli Rio. Vjernici se mogu i pomoliti u kapelici u podnožju kipa. Oko šest i pol milijuna stanovnika broji Rio de Janeiro, od toga ih polovica otprilike živi u favelama. U favele se ne ulazi. Bez obzira što svaka broji oko 200 000 ljudi, stranci se odmah prepoznaju. Pojedine su danas otvorene za turiste, ali u organiziranim turama u malim skupinama s vodičem koji ima dogovor s lokalnim gazdom favele. Shvatila je narko-mafija da je i u turizmu dobra zarada. "Ne brinite za bande, bande vole turiste, prodaju im drogu" rekla mi je moja stanodavka. Vodič vas vodi rutama koje su mu dozvoljene, i ako vas nije strah, a tura u kojoj sam ja posjetila favelu prošla je apsolutno sigurno, bez najmanjeg incidenta, onda je to svakako nešto što biste trebali dodati na listu prioriteta, jer to je pravi Rio. Minijaturni stančići u kojima žive, ruševne zgrade, uske uličice, mnoštvo stepenica, jer su favele mahom na brdašcima, usred grada su, ali vode svoje život, neki iz tog geta nikad niti ne izađu. Imaju sve što im treba, struje ima, voda je kišnica. Postoje i škole, no obrazovanje mahom završava s osnovnom školom, djevojke rađaju uglavnom već u dobi od 15 godina.

Barijera i balada

-Rio de Janeiro impresivan je grad- tvrdi Zrinka Grancarić- “ne zbog neke lude arhitekture, ili bogatstva, već zbog kolorita”. - I ritma sambe, i osmijeha radi kojih se osjećate dobrodošli, i radi kojih na kraju balade ipak padaju jezične barijere. Jer radost je zajednički jezik svima. Na koncu me opet čekao avion, i 24 sata putovanja natrag i tri leta do doma. Koji film izabrati… možda najbolje vrtjeti film o Olimpijskim igrama 2016., to je hit ovoga ljeta! Oh, divno… tri sjedala do mene su bila prazna! E to se tražilo. Rio… kući… Rio… kuća. Medalje.. Medalja.


IZOLIRAN I NEDOJMLJIV PARK

Novinarka nam otkriva:

-Olimpijski park, mjesto gdje su inače okupljena sva glavna borilišta, što ovoga puta nije bio slučaj, nije me se dojmio. Naprotiv. Izoliran na više od sat vožnje van centra grada, sterilan, kao da ste u paviljonima zagrebačkog velesajma, u upravo izgrađenom kvartu, koji nema nikakve veze s Riom. Udaljenost i izolacija su zasigurno pridonijeli lakšoj organizaciji osiguranja, ali i ukrali osjećaj vreve života Južne Amerike. Stadioni i dvorane često su bili poluprazni, pa čak i na uvijek popularnoj atletici, gdje se redovito na OI traži karta više, polovica tribina bila je prazna. Stanovnici Rija nemaju novca za ulaznice, to je činjenica. Europljanima je ipak bilo malo predaleko putovati. A ni televizije, koje skupo plaćaju prava, se nisu previše usrećile. Zbog vremenske razlike gledanost je bila znatno manja, samo su veliki zaljubljenici u sport provodili noći ispred ekrana.


“TEŠKA ŠLJAKA”

Komentar "Blago ti se, stalno negdje putuješ, sve si obišao" često je rečenica koju čuju sportski novinari, tvrdi Zrinka.

-No, daleko od točne. Istina je da se puno putuje, ali da se sve obiđe ni izdaleka. Istina je da novinari dođu na natjecanje, odrade posao, i vrate se odmah kućama. Olimpijske igre pogotovo su ogroman posao, teška šljaka, 12 sati dnevno 20 dana. Ekipa HRT-a imala je primjerice u Riju ravno jedan dan slobodan, nakon što su OI završile. Svi moji dojmovi o Rio de Janeiru su zapravo od lani, kad sam imala sreću biti na predolimpijskoj regati dva tjedna i tom prilikom sam uspjela izdvojiti tri slobodna jutra da barem nešto vidim, svjesna da na OI, kako se i ispostavilo, neće biti prilike za turizam. Pogotovo kad su medalje. Jer one donose puno posla. Međutim, nijednom novinaru nije žao dati zadnji atom snage kako bi prenio takve vijesti doma.


PONOVNO CENTAR

Jedrenje se prvi put nakon 12 godina ponovno na OI našlo u samom središtu zbivanja. Grancarić pojašnjava:

-U Kini 2008. borilište je bilo u Qingdau, oko 600 kilometara od Pekinga, u Velikoj Britaniji 2012. u Weymouthu, oko 220 kilometara od Londona. No, s obzirom da je borilište bilo više od sat vremena vožnje u jednom smjeru od olimpijskog sela svih 66 reprezentacija ipak je bilo smješteno u neposrednom okruženju Marine da Gloria, tako da na jedan način opet nisu bili dio te olimpijske fešte. I nekako možda i bolje. Mogli su se lakše koncentrirati na natjecanja.


HRVATSKA - PETA!

Sa zlatom Šime Fantele i Igora Marenića, kao i srebrom Tončija Stipanovića, HR jedrima je pripalo peto mjesto među 66 reprezentacija na tablici osvajača medalja.

-Ozbiljno je hrvatska reprezentacija konkurirala i za broj 1, da je Stipanović uspio zadržati zlato i da je Ivan Kljaković Gašpić uzeo broncu. To bi već bilo ravno pravom malom svjetskom čudu, s obzirom na to da je budžet s kojim raspolaže hrvatsko jedrenje neusporedivo manji u odnosu na konkurenciju. Ostvareni rezultati i ovako su već spektakl. Jedriličarka nacija broj jedan u Riu je bila Velika Britanija.


DANI PONOSA

Naravno kako je to bio, ne samo sportski, događaj 2016. Istina, nadali smo se s punim pravom, kada su u pitanju rekreativne aktivnosti, na startu ljeta pokalu Luke Modrića, Danijela Subašića i Šime Vrsaljka. Nadomjestili su nam razočarenja i ljutnju, velikom radošću drugi Šime, Fantela, i njegov kolega u čamcu klase 470, Igor Marenić, uzimanjem sredinom kolovoza, 1. i povijesnog zadarskog zlatnog olimpijskog odličja u neovisnoj RH! Ni jednog trenutka u finalu “dvojaca” nije bilo sumnji tko će na koncu uzeti naslov i biti najbolji 18.8. u zaljevu Guanabara. “Lijepa naša” prvi put ikada se svirala za jedrenja na Olimpijskim igrama. Taktovi skladbe Josipa Runjanina i Poljičanina Antuna Mihanovića čuli su se još u 4 navrata. Na najvišu skalinu postolja penjali su se veslači Martin i Valent Sinković, strijelac u trapu Josip Glasnović, tandem atletičarki Sandra Perković i Sara Kolak. No, vratimo se jedriličarima. Briljirali su i srebrni Tonči Stipanović u Laseru, i peti Ivan Kljaković Gašpić Bambi u Finnu, i 13. Tina Mihelić u Laser Radialu, ali i Uskokovci 15. Pavle Kostov i Petar Cupać u 49eru, kao i 24. Luka Mratović u RS:Xu, nikada berićetnija lovina odličja i hvalospjeva.

-Bili su ovo dani koji će nam neizbrisivo ostati u pamćenju, toliko emocija, toliko snage, želje, svega! - ispovijedila se i radosno zapisala na FB stranici “CRO sailing team” Zrinka Grancarić, uz sportski sastav HOO-a, definitivno najugodnija karika i “zvijezda” nedavno zaključena spektakla.

Komentari