Tata i mama, i ja želim biti sretan...
Polona Bencun Gumzej

Hm, što upisati, čime se u životu baviti, s kim i kako živjeti, koliko, zašto, zbog čega? Milijun pitanja, na niz velikih životnih odluka, od izbora zanimanja do izbora životnog partnera najčešće donosimo u periodu života kad još nismo u potpunosti svjesni sebe, često nošeni biološkim i društvenim imperativima, kod kojih je jedan - imanje potomstva...

Idealno bi bilo kada bi prvo upoznali sebe dovoljno da znamo kuda želimo ići i što želimo raditi u životu, a onda kad to znamo nađemo partnera s kojim to želimo, ali najčešće slijedi baš taj - ”ali”, ili - “pa ipak”.

Teška trauma

“Naši životni putovi najčešće idu potpuno obrnutim redoslijedom: najprije nađemo partnera, potom gledamo kuda ćemo i onda se počnemo pitati: ‘Tko sam? Gdje sam tu ja?’. Kad tome dodamo i sve naslijeđene i naučene mehanizme, koji su u svakoj obitelji različiti, brak kao partnerska zajednica predstavlja veliki izazov” - tvrdi Polona Bencun Gumzej, specijalistica školske medicine i poznata psihoterapeutkinja.

Svi u brak i roditeljstvo ulazimo puni ideala, vjere i nada. Jedino iskustvo kako to roditeljstvo i partnerstvo treba izgledati je ono što smo doživljavali i gledali tijekom vlastitog odrastanja. Tako u brak donosimo cijeli paket ideja i mehanizama koje smo naučili u svom djetinjstvu i koje shvaćamo zdravo za gotovo: ‘Moja mama je sve to obavljala, kako to neće ili ne može moja žena?’.

Prilično često imamo potpuno nesvjesne ideje usađene putem medija, romantičnih filmova i knjiga kako se vjenčanjem napokon rješavamo svih naših briga. Razumski je jasno da one tek tada počinju, no dobivamo ogroman nesrazmjer kada pogledamo količinu energije i novca koju mladi par ulaže u pripremu vjenčanja u odnosu na uloženi trud upoznavanja jedan drugoga, samog sebe, kvaliteta i mehanizama na kojima brak počiva. Nitko u brak ne ulazi s idejom rastave, ali ona je u našem društvu sve češća pojava. ‘Brakolomom’ završava svaki peti brak u RH!

Preuzimaju 'krivnju' za razlaz roditelja...

“Rastava braka nalazi se na vrlo visokom mjestu liste traumatičnih životnih događaja. To je vrlo stresno razdoblje za sve sudionike, no najveća briga roditelja koji se odlučuju na bračni razlaz je kako zaštiti djecu, taj događaj uvijek značajno remeti djetetov ustaljeni ritam. Ponekad roditelji u strahu za dijete ostaju u zajednici koja je odavno emotivno mrtva ili još gore do kraja ispunjena nepoštovanjem, ljutnjom, nasiljem i zamjeranjima, što je za djecu puno štetnije od razvoda. Za zdrav dječji razvoj najvažnije je opušteno i ugodno ozračje, a takvo ozračje mogu formirati samo odrasli koji su na čisto sami sa sobom, svojim emocijama, snose odgovornost za svoje odluke i nose se s njihovim posljedicama. Koliko je takvih osoba u braku i izvan njega, možemo vidjeti ako pogledamo u sebe i oko sebe, na žalost, vrlo malo!” - ističe i navodi psihoterapeutkinja iz Zadra.

Djeca trebaju dvoje roditelja koji ih vole i skrbe se za njih, loš odnos između mame i tate utječe loše na dijete napose ukoliko nije zasnovan na poštovanju i uzajamnoj suradnji roditelja. Nije čak ni bitno koliko se oni vole, puno je bitnije koliko se poštuju i uvažavaju, jer, naglašava naša sugovornica, djetetu ne šteti razvod roditelja nego sukob - otvoreni ili prikriveni - među roditeljima.

“Da, za razliku od odraslih, djeca nemaju emotivnu i kognitivnu zrelost, najčešće, naročito djeca do puberteta, ne shvaćaju što se događa. Pritom ne znaju reći što misle i što osjećaju, pa svoje stanje pokazuju promjenom ponašanja. Ponekad je to motorni nemir, frustracija na ‘nebitne’ stvari, agresivnost, destrukcija, nesanica, strahovi, razne tjelesne tegobe, somatizacija. Neka djeca jako dobro surađuju s potrebama roditelja i postaju izuzetno dobra, poslušna i trude se ne biti problem tatama i mamama koji i bez njega imaju previše svojih problema. Takva djeca pokažu koliko je to bilo teško za njih tek kasnije, ponekad u odrasloj dobi, kad se situacija ‘stabilizira’. Treba imati na umu da mališani često preuzimaju na sebe krivnju za razlaz roditelja: ‘oni se razvode jer ja nisam bio dobar’." - napominje Bencun-Gumzej i nabraja kako su nerijetki osjećaji koje nisu u stanju iskazati: strah od napuštanja, često realan, jer ‘gube’ jednog roditelja, zabrinutost za budućnost, potištenost, osamljenost, odbačenost, ljutnja i tuga.

'Gdje je tata? Di je mama?'

Mlađa djeca znaju situaciju s lakoćom prihvatiti, a onda mjesecima i godina poslije pitaju: ‘Pa zašto, a di (gdje) je tata (ili mama)?’. Koliko će taj događaj utjecati na djetetov psihički razvoj ovisi o nekoliko stvari: u najvećoj mjeri o zrelosti i ‘odraslosti’ njegovih roditelja. Postoje - vrlo rijetki - parovi koji zaključe da nisu jedno za drugo i odluče krenuti svatko svojim putem, time ne prestaju biti roditelji zajedničkim potomcima. Međutim, češće u procesu rastave braka dolazi do ogromnih emocionalnih povreda, međusobnih okrivljavanja, nesuglasica oko imovine ili borbe za skrb nad djetetom ili za njegovu naklonost, čemu smo dijelom putem Tv ekrana i društvenih mreža u pojedinim sličnim slučajevima svjedoci i ovih dana. Tijekom razdvajanja i neposredno nakon njega roditelji su skloni vlastite osjećaje projicirati na djecu čega nisu ni svjesni možda.

“Emocionalna napetost koja neminovno prati razvod u znatnoj je mjeri povezana s neosjetljivošću, djeca se jednostavno previde, kao i potrebe mališana koji istovremeno namjerno počinju skrivati svoju bol pred roditeljima. Najčešće pogreške koje odrasli - koji ostaje u zajednici s djetetom, samostalno skrbništvo - nesvjesno radi su to da pričaju loše o drugom roditelju, što je vrlo bolno za dijete budući ih ono oboje voli, onemogućava druženje mališana s drugim roditeljem, pokušava obnoviti kontakt s bivšim supružnikom koristeći dijete kao izgovor, pretvara djecu u saveznika, partnera, dijeli s njim brige i probleme, što je teret i odgovornost za koju mališan nema kapacitete iako se spremno nudi pomoći roditelju, ispituje dijete, ne iz puke znatiželje, o vremenu koje provodi s drugim roditeljem i daje mišljenje o kvaliteti njegove skrbi i njihovog odnosa. Također, forsira odnos s drugim roditeljem i kad je evidentno da ga on/ona ne želi i energiju troši na progonjenje drugog roditelja umjesto na kvalitetu vlastitog odnosa sa djetetom, čime na taj način djeca gubi oba roditelja” - pojašnjava naša sugovornica.

Roditelj koji napušta zajednicu, pak, na puno načina gubi prilike za izgradnju kvalitetnog odnosa s mališanima. Razina do koje djeca mogu zadržati značajan i kvalitetan odnos sa svakim od roditelja, igra najvažniju ulogu u tome kolika će na koncu biti trauma za dijete.

Prilikom separacija od voljenih osoba javlja se i kod roditelja i djeteta jedna od najvećih boli s kojom se može suočiti neka osoba. Ponekad roditelj s kojim dijete živi, nesvjesno ili svjesno, iz osvete, sprečava ili komplicira kontakt između djeteta i roditelja s kojime dijete ne živi, a koji želi i nastoji biti dijelom njegovog života. To je sprečavanje prirodnih odnosa naklonosti i bliskosti, što je iznimno štetno za razvoj mališana. Kod djece čija su oba roditelja i dalje angažirana i prisutna, koja ne vode osobne bitke preko potomaka, dijete će brže prihvatiti novu situaciju i faza prilagodbe bit će kraća.

Pravnici i centri za socijalnu skrb se uglavnom vode načelom najboljeg interesa mališana iz konvencije o pravima djeteta. To načelo govori da pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utječu na dijete najvažnija mora biti dobrobit djeteta i ima prednost pred ostalima.

Potpora i suradnja

“U praksi ono i nije baš tako jednostavno ostvarivo, treba imati jako puno znanja i iskustva da bi prepoznali što je u datoj situaciji, koje su vrlo šarolike i pune manipulacija, zaista dobrobit djeteta. Ne pobrkati želje djeteta s njegovom dobrobiti, vrlo je važno s pozicije odraslih razumjeti da dijete ima pravo na svoje želje, ali da je zadatak roditelja nije ostvarivati djetetove želje već prvenstveno se pobrinuti za osnovne potrebe mališana kao što su sigurnost, stabilna i predvidiva okolina, osjećaj da je voljeno i željeno, osjećaj pripadanja, slobodan i nesmetan prostor i vrijeme za igru i stjecanja iskustva u druženju s vršnjacima”.

Najbolji interes djeteta u procesu razvoda je ipak: pozitivan stav prema kontinuitetu roditeljskog odnosa s drugim roditeljem, poticanje odnosa djeteta s drugim roditeljem i njegovog sudjelovanja u svakodnevnom životu djeteta. Isto tako i neopterećivanja djeteta partnerskim svađama i narušenim odnosom, dostupnost i podrška oba roditelja, i tata i mama, sloboda iznošenja mišljenja i pokazivanja osjećaja i kao ključna točka - suradnja roditelja po pitanju zajedničkih odluka o potomcima…


POTIŠTENOST I LJUTNJA

Djeca mlađa od pet godina mogu situaciju prihvatiti kao potpuno normalnu, a mogu postati potištena, zbunjena u pogledu odnosa u obitelji, sklona sebe okriviti za razvod roditelja. Promjenama u ponašanju (najčešće regresijom na niži razvojni stadij) pokazuju kako su, da ih nešto tišti, ili smeta.

Znaju biti preokupirani idejom ponovnog spajanja roditelja, i vrlo glasno izražavati čežnju za odsutnim roditeljem, ta dobna skupina djece ima najveći rizik za gubitak kontakta s roditeljem s kojime ne živi, jer im je nužan kontinuitet i učestalost kontakta. Djeca rane školske dobi pokazuju tugu i osjećaj gubitka, želju za pomirenjem roditelja.

Ovo je dob kada se mogu i sramiti cijele situacije, a ponekad i biti ljuti na roditelje, dok djeca u kasnoj školskoj dobi pokazuju osjećaje srama i nelagode, puni su proturječnih osjećaja žalosti i intenzivne ljutnje, često skrivaju svoje osjećaje, ponekad odbijaju bliskost s roditeljima.


LOJALNOST I LJUBAV

U brak i roditeljstvo ulazimo puni ideala, nada i vjere, nitko ne ulazi s idejom rastave, ipak ona je u našem društvu sve češća pojava. Prema statistici svaki peti brak u Hrvatskoj završava rastavom, a razvod je među najstresnijim događajima u životu čovjeka. U tom izuzetno traumatskom periodu opterećeni smo nizom teškoća od emocionalnih do egzistencijalnih, a jedna od većih briga roditelja koji se odlučuju na taj drastičan korak je kako će na djecu utjecati događaj koji značajno remeti djetetov ustaljeni ritam. Najveći problem za mališane je kada moraju birati kome se prikloniti: ocu ili majci. Dijete osjeća ljubav i lojalnost za oba roditelja, i treba dvoje roditelja koji ga vole i skrbe se za njega!


PODIJELJENO SKRBNIŠTVO - IDEAL

Podijeljeno skrbništvo dobra je ideja koja na žalost rijetko zaživi budući da je kontinuitet prisutnosti oba roditelja, što se zakonskim modelom podijeljenog skrbništva predviđa, za dijete idealan. Međutim, ova mogućnost se rijetko uspije primijeniti i zaživjeti jer zahtijeva dvoje odraslih koji su sposobni i žele preuzeti odgovornost u skrbi za zajedničku djecu, i imaju jednaka prava. Dijete je povjereno na zajednički život, čuvanje i skrb oba roditelja koji zajedno skrbe o djetetu i donose za dijete važne odluke, to na papiru izgleda idealno, zašto u praksi ne postoji? Ili je vrlo rijedak slučaj?

“Svi koji rade, poznaju ili su osobno prošli situaciju rastave braka znaju koliko bivši partneri teško komuniciraju i koliko su spremni i sposobni sebe i svoje traume staviti izvan konteksta skrbi o djetetu. Uostalom, da su bili u stanju kvalitetno i konstruktivno zajednički funkcionirati, zar bi se razvodili? Ne želim generalizirati, jer naravno da postoje parovi koji u ovome uspijevaju, ali moj dojam je da bez intenzivne stručne pomoći u smislu posredovanja, rada na sebi i mijenjanja ustaljenih obrazaca ponašanja prosječni razvedeni roditelji jednostavno nemaju kapaciteta za ovaj idealan model” - tvrdi zadarska psihoterapeutkinja.


MODEL S OBA RODITELJA

Prednosti podijeljenog skrbništva: djeca imaju oba roditelja, što im je neophodno za pravilan razvoj, posebno nakon razvoda, vremenom se smanjuje netrpeljivost u odnosima među roditeljima, izbjegava se sukob odanosti jednom od roditelja kod djeteta, dijete se uči ravnopravnosti uloga oba spola, oba roditelja u većoj mjeri potpomažu financijski razvoj djeteta, pruža se prilika za bolji profesionalni razvoj majkama. Model je u Hrvatskom zakonu predviđen, ali ga sudci relativno rijetko određuju, 127 slučajeva kod 3.502 razvoda zajednica sa djecom u 2015. Pitanje je naravno i koliko je u provedbi financijski i organizacijski podržan, s obzirom da zahtijeva puno stručnog osoblja koje provodi podršku, edukaciju i medijaciju posredovanja u eventualnim sukobima...


EMOCIONALNA POTREBA

U praksi nerijetko vidimo roditelje koji nisu u mogućnosti prepoznati djetetovu potrebu za drugim roditeljem i to ne samo u fizičkom smislu. U takvim slučajevima roditelj preplavljen svojim emocionalnim poteškoćama često daje poruku djetetu - koje niti sam do kraja nije svjestan - kako je drugi roditelj nepodoban, neprijatelj, da nije dobar za dijete i slično, pa dijete bude opterećeno da svojom potrebom za drugim roditeljem ne povrijedi onog roditelja s kojim živi. Djeca žele biti dobra roditeljima, žele im udovoljiti i ne žele povrijediti tako da će, na žalost ukoliko takvo stanje potraje, odustajati od svojih i prikloniti se roditeljevim emocionalnim potrebama.

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano