PŠ Kožino: Mala katnica velikih srca i sretnih đačkih lica...

Nasmijana lica...

“Izrežite na vašim kartončićima M, P, J i A” - kazivala je blagim tonom i zorno demonstrirala da se shvati i iz zadnjih stolica teta ispred zelene ploče na kojoj su se odmah primjetno iskreno, ne bez razloga, uz stupac s riječima jež, jabuka, list, grana, je, na, u i ima, velikim tiskanim slovima kredom isticali natpisi “DOBAR DAN” i “SRETAN”.

Ekipa i - petica

“Ma ne I, nego i A” - ispravljao je pod panoom ukrašenim imenima na kolaž papiru uz sebe simpatičnu blondinu s plavim đačkim škarama, od uha do uha nasmijani, tamnokosi malac iz klupe pored prozora.

“On mi je najbolji prijatelj, a ona prijateljica” - ne ljuti se prozvana.

I pokazuje nam na red iza, na sramežljivi simpatični tandem uživljen u rad.

“Huh, tu mi je super, uživam! Najdraži su mi likovni, tjelesni i odmor” - otkriva Matia Božajić, baš identično kao i Grgur Medić i Luka Lisica. Bojanja i crtanja voli i Noa Polkovnikov, Hrvatski - Marijan Mršić, brojke “znamo od 1 do 10, hajde pitajte nas” i matematiku - “pa i računati”- Ana Marija Škulić i Miriam Puhalović, a Dominiku Miguezu Hernandezu - skoro šapatom priopćava novinarima - se pak sviđa Priroda.

“Krasni su, veseli, uzbuđeni, razigrani, ali i radoznali, odlična ekipa. Na početnim smo tek lekcijama, pravilnom pisanju, uvodnom čitanju, ispravnom držanju olovaka, za sada. Ne žurimo, ali ide to brzo, neka prođe mjesec-dva, uobičajena razdoblja privikavanja. Prilično je ugodno s njima. Tim malim bistrim i pametnim glavicama. Milina. Dragi su, divni, pristojni, uljudni, nekakav ukupan dojam bio bi - čista petica. Došla sam iz matične ustanove s Poluotoka, u usporedbi ima i prednosti i nedostataka, no ovdje je mirnija atmosfera, prisnija, ležernija i opuštenija. Razumljivo, prilično je manje i polaznika. Dvije curice i šest dječaka” - tvrdi i nabraja Maja Silović, mlada učiteljica prvašića, njih osam.

Nakon nekoliko godina u mješovitim miks varijantama, opet zasebna, samostalna, razreda unutar PŠ Kožino, marljiva područnog odjeljenja u sastavu OŠ Petra Preradovića iz Zadra.

Mala katnica, s velikom terasom, zelenim škurama, crvenim krovom, dimnjacima, travnatim dvorištem i naslikanim šarolikim cvjetićima, pčelicama, dugom, suncem i bijelim oblačićima, kao iz bajkovitih priča na žutkastim urednim zidovima. Na prilasku iz Donje Kuntrade, Puta istočnog Gaja ili Puta Zgona, osvaja začudnom toplinom posjetitelja, slučajna namjernika, kamoli neće učenicu ili učenika.

“Trenutno ih u školi ima 65, od 1. do 8. razreda. Nastava je samo kroz jutro, osim izbornih Njemačkog i Talijanskog jezika koji su u posljepodnevnim satma. Đaci su u nižim uzrastima redom iz mjesta, a ovih starijih, petaša, šestaša, sedmaša i osmaša ima iz Kožina i susjednih Petrčana. Potonji dolaze redovnom autobusnom linijom, nešto ranije pa smo zbog toga i uranili početak nastavnog dana koji tako starta u 7.45, čemu je onda prilagođena i kompletna satnica. Kakvi su nam uvjeti i oprema? Hah, kao u cijeloj zemlji, nismo nikakva iznimka. Međutim, ne tužimo se, nema naročita razloga. Ne oskudijevama u onim konkretno elementarnim stvarima” - navodi Ružica Dunatov, voditeljica smjene kojoj kao prosvjetnoj djelatnici u istoj školi upravo u kontinuitetu teče 14. godina.

Nastavnica Žaklina Colić vodi kombinirani 2. i 3. razred, četvrtašima predaje učiteljica Venera Kolega. Predmetnu nastavu u višim naraštajima daju kolege iz centralne škole, šest učionica se nalazi u objektu izgrađenom pedesetih prošlog stoljeća, kada se preselila iz stare ruševne kuće porijeklom iz austro-ugarskog doba. Redovna nastava se u Kožinu odvijala i prije 1. Svjetskog rata. U Državnom arhivu može se pronaći podatak iz 1909. o čak 59 đaka.

“Uoči Domovinskog rata nastava se održavala za mališane nižih razreda. Dok su viši putovali u Zadar. U periodu između 1991. i 1995. smo prihvatili brojne prognanike i izbjeglice iz čitave RH, pa i BiH, naročto s okolnih okupiranih prostora, Benkovca, Obrovca. Imamo informatičku učionicu s nekoliko donacijskih računala, projektor, svirala, netom obnovljenu sportsku dvoranu, tjelesni se obavlja i na otvorenom terenu, na Kristini, naše učenice i učenici tradicionalno su aktivni u izvannastavnim aktivnostima. Moram istaći kako su muzikalno nadareni, pa rado pjevaju s puno dara i sluha u đačkom zboru kojim ravnam. Kreativni sudjeluju na raznoraznim manifestacijama, priredbama, predstavama, izložbama, odlični su i talenti u šahu, nogometu, atletici, naročito nose medalje s plivačkih natjecanja” - naglašava nastavnica glazbene kulture Višnja Klobučar. Ne bez ponosa.

Mališani su i ogromna srca što su i dokazali u čitavom nizu uspješnih humanitarnih akcija. I suradnja s roditeljima je izvrsna, kao i Mjesnim odborom u čijem se prostoru tik nasuprot zgradi škole privremeno uredila i lijepo opremila jedna učionica.

Pozitivan naramak

Unatoč kriznom rastu demografskih trendova, PŠ Kožino, ali i matična OŠ na Trgu P. Preradovića, pokazuju nam da u galopu crnih i sivih znamenki i naznaka, nabrajanja iseljavanja, manjka prirasta i obrazovnih zavrzlama, itekako ima i naramak optimizma i pozitivnih primjera.

Ravnateljica Stanka Pera Martinac potvrđuje nam kako u centralnoj školi imaju u imenicima čak 13 učenika više nego lani, u tri početna razredna odjela. Nakon godina drastična pada upisa prvašića, kada se brojka zaredom smanjivala, sa 74 (2014.), pa 66 (2015.) i 49 (2016.) na Poluotoku se u 2017. samo u središnjem zdanju, bez pripadajućih područnih objekata, naglo popela na 62 polaznika prvih razreda…


Teta Matija: “Lipa sićanja…”

Tiha, blaga, srdačna…

“Dite moje, a kako, drugačje ne znam. Nisam ni mogla, kada ste okruženi tim malim stvorenjima. Bila sam s njima puno godina. Došla sam 1958. To znam” - priča nam teta Matija Medić (1939.), davna spremačica škole u Kožinu, “među prvima”. I danas rado posjeti đake, i ove nove i one “iz starih lita”, neki su sada i sami djedovi i bake među njima. Nikoga iz “Popove kuće” nije zaboravila. I poimenično nabraja:

“Eno, Mate se oženija, Roža se udala, Ivo ima tri unuka… Bili smo stalno kao mala obitelj svi skupa. I učitelji, učiteljice, učenici, koliko sam ih ujutro osušila i nahranila kada bi padala kiša ili zafalila topla marenda. Kako se čistilo, uređivalo, bez vode i struje, teška muka. U pet uri se diži i pali vatru zimi da se ne smrznu dica, da vide učiti, a sada samo stisneš botun, prekidač i sve grije i sve gori kao za Božića. Ma, sama sam, po mraku i studeni, cipala i pilala drva, a opet, lipa su ta sićanja”…

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano