Vatikanski diplomat Minucci šokiran stanjem zadarske Crkve

Nakon što je je prof. dr. sc. Josip Vrandečić u Vatikanskim arhivima prije desetak godina naišao na ostavštinu zadarskog nadbiskupa Minuccija Minuccija brzo je shvatio o kakvom se blagu radi - u 40 kutija Njemačkog povijesnog instituta u Rimu bila je ispričana priča o Zadru s prijelaza iz 16. u 17. stoljeće, i to kroz pero visokog vatikanskog diplomata, koji je desetak godina proveo na ovoj obali Jadrana, pokušavajući stabilizirati lokalnu Crkvu, ali i okupiti snage za borbu protiv turske opasnosti.

Rezultat višegodišnjih istraživanja je knjiga "Zadarski nadbiskup Minuccio Minucci i njegova jadranska misija", koja je sinoć predstavljena u Kneževoj palači u Zadru.

Vrandečić je diplomirao na Sveučilištu u Zadru, doktorirao na Yaleu, a nakon višegodišnjeg rada na ovdašnjem Odjelu za povijest prelazi na Filozofski fakultet u Splitu, gdje i danas radi.

Nakon pozdravne riječi pročelnice Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu doc. dr. sc. Tonije Andrić, knjigu i Vrandečićev rad detaljno je predstavio još jedan nekadašnji zaposlenik Sveučilišta u Zadru, a potom u dva mandata dekan Filozofskog fakulteta u Splitu, prof. dr. sc. Marko Trogrlić.

Zadar je grad na granici, u doticaju s muslimanskim svijetom. Minucci želi u tridentskom duhu crkvene obnove graditi bolju Crkvu te vjeruje u povratak pravoslavnih i muslimanskih vjernika u njeno krilo, ali bez nasilja.

"Tijekom njegova života Crkva je izgubila dosta od svoje političke moći, ali je izišla duhovno obnovljena. Minuccijev doprinos u tome je velik - njegovi su spisi došli do Afrike, Južne Amerike, Rusije. Ovu bi knjigu trebala imati svaka zadarska kuća." - poentirao je dr. Trogrlić.

Pročelnik Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru izv. prof. dr. sc. Ante Bralić ukazao je na činjenicu kako Katolička crkva ni danas, a pogotovo u tom vremenu, nije monolitna institucija, te kako je bila ograničena različitim feudalnim i regionalnim pravima. Zadarska crkva izgubila je u to vrijeme dobar dio kontinentalne biskupije, time i prihode, pa Minucci opisuje kako niti jedan svećenik nema prihode koji odgovaraju njegovom značaju, a članovi obitelji šalju redovnicima hranu u samostan.

"Minucci rješenje vidi u obrazovanju svećenika, držanju stege i oslobađanja od tutorstva države. Htio je ukinuti benediktinski samostan u kojem su tada bila samo četiri redovnika, opisana vrlo crnim riječima, kako bi otvorio prostor za sajemenište, ali u tome nije uspio. Sjemenište je u Zadru osnovano tek u 18. stoljeću, a benediktinski samostan ugašen 1806., kada je imao samo jednog redovnika." - rekao je Bralić.

Vrlo je zanimljiv dio u kojem Minucci otkriva kako svećenici neuredno žive, pa tako otvoreno imaju suložnice, čak i izvanbračne družice. Zbog toga je poveo disciplinski postupak protiv poznatog zadarskog kanonika Šime Budinića. Još veće je probleme imao sa Šimunom Benjom, koji je također živio u suložništvu.

"Nastojao je na sve moguće načine kazniti Benju, no mletački patrijarh zbog političkih razloga to je opstruirao. Na kraju se sve završilo tako da je Benja priznao svoj grijeh i zatražio oprost, što je Minucci prihvatio. Iako nije ostvario glavne zacrtane ciljeve, na kraju njegovog mandata niti jedan svećenik, barem javno, nije živio u izvanbračnoj vezi." - istaknuo je Bralić.

Vrandečić je ispričao kako je bio začuđen kada je prije desetak godina u Vatikanskom arhivu naišao na tako bogatu dokumentaciju, a da nitko ranije nije o Minucciju napisao monografiju dostojnu važnosti koju je imao. A ona je bila takva da su Nijemci 1943., povlačeći se iz Rima, njegovu ostavštinu prevezli u Beč. Nakon rata vraćena je u Italiju, gdje ju je Vrandečić zatekao. Jedan od razloga bio je što ga nitko nije volio – Nijemci jer je bio katolik, Rim jer je bio papist, a Hrvati jer je pisao protiv Uskoka.

"Sve što je Šenoa pisao o Uskocima naslonjeno je na Minuccijevu knjigu. Kao njihov protivnik, napisao je o njima najljepšu predaju, o deranju kože protivnicima i ženama koje ližu krv... Uskoci su mu bili smetnja jer je htio pomiriti Habsburgovce i Veneciju u trenutku kada Turci stižu pred Beč. Zagovarao je njihovo odmicanje prema Lici, a kasnije su oni završili u Žumberku."

Komentari