Hrvatska ne treba Srbiju, ali Srbija itekako treba Hrvatsku

Slike razaranja Vukovara, Dubrovnika, Zadra i ostalih hrvatskih gradova, spaljena sela, brojne žrtve i uništeni životi još nas i danas podsjećaju na posljedice velikosrpske agresije, a četvrt stoljeća od nemilih događaja Srbija još uvijek izbjegava odgovornost.

Nedavni posjet srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića potaknuo je i pitanje ratne odštete za sva zla koja su počinjena u ime te države, koja sada želi ući u društvo zemalja Europske unije. Na putu u to društvo civiliziranih europskih zemalja Srbija pak mora riješiti neka pitanja na koja ne želi odgovoriti više od 25 godina, a uz pitanja nestalih, povrat opljačkanih kulturnih blaga, manjinskih prava i granice, morat će s Hrvatskom riješiti i pitanje odštete za sva zlodjela koja su počinili.

Izbjegavanje odštete

Uoči Vučićevog dolaska u Hrvatsku u Zagrebu je održan i drugi sastanak tzv. koordinatora Republike Hrvatske i Republike Srbije za rješavanje otvorenih pitanja, gdje se razgovaralo o položaju manjina, granici, zatočenima i nestalima, povratu kulturnih dobara, gospodarskoj suradnji, pravosudnoj suradnji i sukcesiji. Sastanak je, kao i onaj prvi u Beogradu u studenom prošle godine, proglašen uspješnim te su obje strane zaključile da je u protekla dva mjeseca ostvaren određeni napredak. Treći sastanak trebao bi se ponovno održati u Beogradu krajem svibnja, no koliko se može vidjeti iz priopćenja koja su odaslala ministarstva vanjskih poslova obaju zemalja, razgovaralo se gotovo o svim neriješenim pitanjima, dogovarale su se preporuke za međudržavna mješovita povjerenstva za svako od otvorenih pitanja, osim za pitanje ratne odštete.

Kako se čini, ratna odšteta, iako jedno od glavnih pitanja u međudržavnim odnosima Hrvatske i Srbije, na ovim se sastancima nije spominjalo i to će se očito morati rješavati drugim kanalima.

Neposredno prije dolaska u Hrvatsku Vučić je u razgovoru za srbijanske medije, na pitanje što misli o prozivkama da je “bahati četnik”, kazao kako nitko u njegovoj obitelji nije bio u četnicima. Dodao je kako niti s očeve niti s majčine strane nitko nije bio u četnicima, ali su u ratu u BiH njegovoj obitelji, kako je kazao, Hrvati spalili sve kuće, dok oni nisu zapalili niti jednu. Ovo je samo jedan od primjera Vučićevog političkog marketinga, gdje vješto zaobilazi pitanje o vlastitom četništvu i ratnom huškanju koje je izvodio ‘90-ih godina u Hrvatskoj, te vještoj manipulaciji pomoću koje sebe i vlastitu obitelj stavlja u ulogu žrtve.

Za pitanje ratne odštete kazao je kako “za srpsku stranu nema tabu tema te da će Plenković u tom pogledu dobiti odgovoran i ozbiljan odgovor”, iako je nekoliko dana ranije poručio kako je Plenkoviću bolje da ne povlači to pitanje, jer da “Hrvatska ne samo da ne može ništa dobiti, već može mnogo izgubiti”. Na koncu je Vučić podmetnuo još jednu vrlo bitnu tezu, a to je da u Zagreb dolazi kako bi se normalizirali odnosi i kako bi se zajednički radilo na razvoju, “jer je u srpsko-hrvatskim odnosima riječ o dugom procesu, u kojem će svi morati razumjeti da ne možemo jedni bez drugih”.

Srbija i EU

Ustvari se radi o tome da Hrvatska itekako može bez Srbije, ali Srbija puno teže bez Hrvatske i da je politika međusobne svađe i prepucavanja isključivo u interesu Srbije, koja na taj način u postupcima “mirenja” nastoji za sebe izboriti što bolju poziciju u njima krucijalnim pitanjima. Daleko od toga da pitanja granice, pitanja nestalih, položaja manjina, ratne odštete i slično nisu bitna za Hrvatsku, no nije riječ o strateški važnim pitanjima kao što su ona koje Srbija ima u odnosu na Hrvatsku. Ulazak u Europsku uniju za Srbiju jest strateško pitanje i tu oni ne mogu čekati 25 godina koliko mi čekamo rješenje svojih pitanja i koliko u krajnjem slučaju možemo još čekati. Isto tako krucijalno pitanje za Srbiju je i izbjegavanje odgovornosti i ratne odštete, jer dok Njemačka dan danas plaća ratne odštete za agresije iz 2. Svjetskog rata i to može podnijeti zahvaljujući snažnoj ekonomiji, Srbiju bi ratna odšteta Hrvatskoj, BiH i Kosovu dovela u predbankrotno stanje.

Poziv srbijanskom premijeru od strane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović stigao je upravo iz razloga da se prestane s politikom prepucavanja u kojoj Srbija ima najviše koristi. Smirivanje tenzija i uspostavljanje dijaloga stoga je bio osnovni cilj sastanka, a sukladno tome i odluka predsjednice da se ne potenciraju teme ratne odštete i Vučićeve isprike. Za to ima vremena kad se unormale odnosi, a pitanje odštete ionako će stisnuti Srbiju htjeli ili ne htjeli oni o tome razgovarati jer i to spada u obaveze koje imaju u predpristupnim pregovorima. Obzirom da se 2025. godina spominje kao moguća godina ulaska Srbije u EU, a još više zbog negativnih iskustava u graničnim prijeporima Slovenije i Hrvatske, Europska komisija je već najavila kako će bilateralna pitanja Srbija morati riješiti prije pristupanja. Stoga je naredni period prilika za rješavanje pitanja granice, arhiva, nestalih, povrata kulturnog blaga i ratne odštete, dakle sva pitanja koja je Srbija dosad izbjegavala, a sad će ih morati riješiti ukoliko želi pristupiti Europskoj uniji.

A kad smo kod ratne odštete, rješavanje tog pitanja dogovoreno je još 1996. godine potpisivanjem Sporazuma o normalizaciji odnosa, po kojem je međudržavno povjerenstvo dviju zemalja trebalo utvrditi iznos ratnih šteta i sklopiti zaseban sporazum o naknadi te štete. To se naravno nije dogodilo, jer Srbija namjerno odugovlači rješavanje tog pitanja i dosad ih ništa nije niti moglo natjerati na poštivanje sporazuma.

Hrvatska je u međuvremenu procijenila ratne štete, a u dokumentu o tim štetama, troškovima za žrtve, branitelje i uništenu imovinu, utvrđena je izravna ratna šteta u iznosu od 32 milijarde eura. Sa svim troškovima koji su posljedica ratnih zbivanja ukupni se iznos penje na preko 43 milijarde eura i svake godine raste za više od pola milijarde. Zanimljivo je kako je procjenu ratnih šteta napravio i nedavno preminuli general Slobodan Praljak, koji je izravne ratne štete procijenio na čak 123 milijarde, a s neizravnima se to penje na više od 218 milijardi eura.

Osim sporazuma koji su 1996. godine potpisale tadašnja SR Jugoslavija i Republika Hrvatska, osnova za potraživanje ratne štete jesu i presude međunarodnog suda u Haagu, u kojima jest odbačena tužba za genocid, ali je isto tako jasno utvrđeno da je Hrvatska na svojem teritoriju bila žrtva agresije od strane vojnih snaga iz Srbije. To je ujedno i razlog radi kojeg se Srbija buni protiv hrvatskog Zakona o braniteljima, u kojem su označeni kao agresori i krivci za ratne posljedice.

Ono što pak Hrvatska treba napraviti jest ratnu odštetu što prije postaviti kao bilateralno pitanje i pokrenuti razgovor o tome na više razina, kako Srbija ne bi kasnije tvrdila da Hrvatska nema pravo tražiti rješavanje tog pitanja kao uvjet ulaska Srbije u EU. S druge strane, ako uzmemo u obzir dosadašnju nesposobnost hrvatske diplomacije i beskrajnu volju Srbije za izbjegavanjem odgovornosti, mitomaniju i Goebbelsovsku taktiku ponavljanja laži, ne treba čuditi ako se ponovo nađemo u situaciji da nas Srbija još jednom zaobiđe u ostvarivanju svojih ciljeva.

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano