Čarolija s dva prva lica i tisućama srca - Zara!

Čarolija je krenula.

Posljednja utakmica u Jazinama. Kao i uvijek do sada, posebna, puna emocija. Puna strasti, nekoliko puta za vrijeme utakmice vraćali su mu se filmovi od prije pet godina. Zastao bi, vidio bi Zaru kraj sebe kako navija s njim u onoj majici koju je kupio i nosio svaki puta u ruci samo za nju, onda bi se trgnuo i shvatio da je to netko drugi, da nije ona…

Ne, nećemo dalje, to ostavljamo vama. Nemamo običaj prepričavati, najavljivati niti komentirati književna djela na našim sportskim stranicama. No, kada se sport i književnost isprepletu, kada se nađu ruku pod ruku, i kada ne možete, pa i ne želite pronaći razdjelnicu na 65 stranica, tada nema druge nego notirati kako smo u dahu pročitali i uživali u svakom slovu teksta. Romana pod nazivom - Zara.

Prekrasna uratka, u izdanju web knjižare, s ilustracijom na naslovnici Melani Pedić, a kojemu je ništa manje krasan predgovor napisao Goran Antonijević, pa:

“Na Poljud se išlo nedjeljom, na Gripe subotom, a kada se ne bi išlo na Gripe jer su Dukan, Vučica i društvo negdje gostovali, čekalo bi se iz koje će se dvorane prenositi utakmica. Ako je bila dvorana Pionir, Dom sportova, Baldekin ili Skenderija, otišao bih iza zgrade igrati košarku. Međutim, ako bih čuo glas Borisa Mutića ili pokojnog Vladimira Anzulovića, a na ekranu se pojavila masa ljudi načičkanih po tribinama omalenih Jazina i naslonjenih na reklame, koje jedva izdržavaju lupanje po njima, prijatelji su uzalud zvonili na parlafon, ja sam ostajao prikovan uz Tv ekran… Zadar otad ima posebno mjesto u mojem srcu, i nema to veze s navijačkim pobratimstvima, to je moja osobna priča, priča o jednom prijateljstvu, o jednoj ljubavi, o jednoj fascinaciji i puno lijepih uspomena.

U novije vrijeme, htio - ne htio, uz taj grad vežem i ime svojeg prijatelja Jure, Jure Karamarko je napisao roman. Četvrti ili peti po redu, osobno prilično ga mrzim zbog toga što spisateljski ego nikada neće prijeći preko sebe, ma koliko se mi lagali oko toga. Nisam pročitao ništa što je objavio, čekam pravu prigodu, a kako sam pročitao puno toga što je napisao, i zbog toga Juru počeo poštovati, htio ja to ili ne, u ruke mi je došao njegov novi roman, Zara.

I sada bih vam ja trebao napisati nešto o tome, jer moram, jer je red, jer bih trebao biti pametan pa reći da taj roman sigurno neće dobiti nagrade strukovnih udruga. Niti će ga književni kritičari hvaliti, i vjerojatno ga neće ni uzeti u obzir, jer kao i sve što dolazi iz “navijačke priče”, njima je nezanimljvo i nerazumljivo, a ja sam roman pročitao u jednoj noći, pa onda još jednom sutradan. I znate što, književni ktitičari bi mu našli milijun mana, a ja samo jednu, mana tog romana je ta što ga nisam ja napisao, i mrzim Juru Karamarka zbog toga” - u desetak rečenica navedeno je ono bitno, sukus, o uratku koji je u siječnju ugledao svjetlo polica.

Dvanaesti novinar

“S toliko je emocija i dubine autor u ovom romanu opisao jednu ljubav i još jednu ljubav, pa onda jednu zajedničku ljubav, pa ćete ga pročitati onako kako ga je Jure očito i napisao - u jednom dahu, i vjerojatno sa suzama u očima. Suze tuge, suze sjete, suze sreće i suze ponosa. Sve to uhvatiti u odnosu dvoje mladih i odnosu njihove međusobne ljubavi s onom zajedničkom prema klubu, to je djelo majstora. Djelo koje će razumjeti oni koji su barem jednom čuvali neku dragocijenu uspomenu u srcu, džepu, novčaniku ili ladici - sasvim svejedno, oni drugi koji ne znaju što je ljubav, ne moraju se ni truditi, neka radije čitaju nešto drugo” - poručio je u uvodu “dvanaesti novinar”.

Bilo bi glupo i uvredljivo napisati da je Jure Karamarko u ovom trenutku aktivni navijač koji, evo, piše navijačke romane, slijedom mnogih životnih okolnosti posljednjih godina Karamarko se u svojim temama, knjigama, blogovima i tekstovima postavlja samo kao onaj koji novinarski pristupa navijačkoj tematici, drži tu stranu u svojim tekstovima i temi i analizira ih sa strane - navijačkim očima. Tako su mladog pisca predstavili na kraju romana.

“Već neko vrijeme kao navijač nije aktivan, ali je intezivno angažiran u javnom pisanju i javnoj obrani navijačkog poretka u zemlji gdje isti taj svijet pljuje više od četiri milijuna ljudi. Preko nekadašnjeg bloga Ispod tepiha, prije puno godina, pa bloga Zadnji trzaj, koji je tada čak otisnut u knjigu, sve do bloga Od subote do subote, razvijao se stil pisanja specifičan za navijačku publiku” - navodi kratka bilješka o autoru čiji je prvi, premijerni, navijački roman, Grafičar, pročitan nekoliko tisuća puta.

Nakon njega napisao je i nastavak, i dao mu ime Genova. Iza toga je talentirani i već afirmirani autor polučio zreliji roman Kradljivci snova, a svakim sljedećim uratkom u tom navijačkom žanru popravlja i nadograđuje svoj stil pisanja. Potom je objavio roman Posljednja generacija istoka, a niti mjesec dana kasnije dva romana - Zara i Padobran.

“Pišem ti, a suze mi još u očima. Prije uru i po me poštar probudia i donia Zaru. Samo san skuhala kavu, zavalila se na kauč i krenula. Toliko emocija si u meni probudia da trenutno ne postoje riči kojima ti ja to mogu opisati. Kroz svaku stranicu, samo sam se ježila sve više i više, svaka čast, samo tako nastavi” ili:”Ovo je knjiga koja se uvuče pod kožu, knjiga koju samo želiš nastaviti čitati bez prestanka. Bez daha, sa suzama u očima”. Možda: ”U životu nešto brže nisam pročitala. Morala sam šminku ponovo popravljat”.

Ha: “Samo mi jedna stvar kod ove knjige nije jasna. Čemu služi bookmark? Ona se ne ispušta iz ruku, i čitanje se od prve do zadnje stranice ne prekida!”. Ili pak: “Pročitala sam Zaru za manje od uru vrimena. A kada imam lektiru s nekoliko stranica treba mi par dana. Nisam ni u jednom trenu tila pristati i pogledati na mobitel, ka’ šta je to obično, ne znam, stvarno ne znam kako bih ja ovo opisala. Nadam se još puno tvojih romana. Ma, ovakve romane treba u školama davat”.

Hm, sad:”Bit ću pristojna, u smokve, šta mi učini ove večeri, sila malo čitat, napravila bevandu za pijuckat, greška velika, emociju pojačava. Isčitala knjigu u dahu, samo se dizala svako malo natočit… pa još, došla do zadnje stranice i samo ostala sidit, u nekom svom svitu, svojim mislima. Završavam priču na neki sritniji način, ali ne ide, oči se cakle, skrivam suze, baš si mi probudia 101 emociju, taka’ di treba i ne treba” - tek su maleni “svežanj” komentara iz srca čitatelja na FB stranici autora.

Nada i suza

I navijački, i ljubavni, roman, u dva mjeseca nakon izlaska dobio je vjernu publiku, poklonike iz svih djelova RH, ali i inozemstva.

Ukoliko smo vas zaintrigrirali i zainteresirali, znate što vam je činiti, a ako nismo nudimo u dužem nizu još jedan Facebook osvrt za kraj: “Kad osobu koja nije neki žustri navijač, koja nije odlazila na utakmice, već samo po pričama zna kakav je to osjećaj, biti u Jazinama i proživljavati silne emocije, kad jednu takvu osobu, roman totalno obori s nogu, onda je sve rečeno, pravi vrtlog emocija. Koliko proživljenih stanja je ispričano, gutala sam stranicu po stranicu, ljubavi, briga, veselja, suza, nada. Nečiji život, nečije dvije najveće ljubavi protkane kroz svaki list ovoga romana. Mene, a vjerujem i dobar dio drugih ljudi, vratio je u neke srednjoškolske dane, nezavršene priče, šutim, suze teku niz obraze, pročitano u jednom dahu, ovo je za ekranizaciju, bravo Jure Karamarko”, eto, nećemo i ne trebamo dodati apsolutno ništa. Pa…


ŽIVOT I VOŠTA

Voštarnica je dala svakakvih živopisnih likova. Od redikula pa do svjetskih zvijezda, a nakon Zare - Voštarnica ima i svog heroja u fikciji, u jednom romanu. Luka je odrastao tu. Zara mu je bila sve. Baš sve. Ona je bila malo dalje, na Bilom Brigu. Uživali su u neiskvarenoj mladenačkoj ljubavi i zanosu, a onda im je na vrata pokucao tko drugi nego - život... - Jure Karamarko.


UVODNI ODLOMAK

– Paolaaaa! Ne idi daleko ljubavi. – uzviknula je maloj djevojčici i sjela zapaliti još jednu cigaretu na tribinama dok na Banini rekreativci redaju krugove.

Djevojčica se igra u pijesku na mjestu gdje inače skakači u dalj treniraju svoje skokove.

Banina je u Zadru poznati naziv za Sportski centar "Višnjik” jer je na tom mjestu nekada bila vojarna koja je nosila ime "Ante Banina”. Otad je to ime ostalo ljudima u glavi.

– Krešo, budi pažljiv prema curici i ne svađajte se. – govori druga mama svom sinu koji je došao trčeći do pijeska. Prilazi ženi na tribini i vadi iz torbe kutiju cigareta. – Imate li možda upaljač?

– A gone – odgovara prva mama i pali joj cigaretu. – Vrijeme leti prebrzo, kako samo rastu brzo.

– Da, zaista leti. Starimo. – govori druga mama, povlači malo veći dim i dok ga ispuhuje gleda prema masivnoj dvorani s istočne strane sportskog centra.

– A gdje je tata ?

– Na košarci s prijateljima. Vaš ?

– Eno ga s druge strane igrališta s malom. Podijelili smo se. – odgovori prva mama.

– Nije na košarci ? Ne vjerujem.

– Prestao je ići nedavno. Išao je preko pet godina na svaku.

– Šteta.

– Jebi ga – govori Tea i gasi rukom opušak o betonsku tribinu dok joj se muž približava gurajući u kolicima kćer.

– Krešo, spremi se, otresi taj pijesak sa sebe, tata i seka su stigli, idemo. – govori ona i pruža ruku. – Kako se zoveš, nisam te ni pitala?

– Zara – odgovara prva mama, pruža ruku i u šoku gleda prema tipu koji iz kolica vadi kćer.

– Zara? Ne mogu vjerovat, imaš isto ime kao naša princeza. – govori Tea uzbuđeno dok joj se mužu odsijecaju noge, ali ona to i ne vidi.

– Luka, upoznaj Zaru.

Pružio je drhtavu ruku prema Zari koja sjajnim i suznim očima prilazi i daje mu svoju vraćajući sjećanja na tu 2003. godinu.

– Znamo se već. – odgovorio je Luka supruzi.


Zadar, proljeće 2003.

– Zaraaaaa, Zaraaaa, daj javi se na taj telefon više. – viče majka iz kuhinje dok sprema ručak i gleda kroz prozor u pravcu igrališta na Bilom Brigu zanesenu dicu. – Zaraaaaaa, javi se na jebeni telefon. Nemoj da ti ponavljam!

Nakon nekoliko zvonjenja telefon se utišao. Majka nastavlja spremati ručak dok se na televiziji ponavljaju vijesti. Telefon je opet počeo sa zvonjavom, a ona sada vidljivo nervozna skida sa sebe pregaču, briše prljave ruke krpom i kreće bijesna prema hodniku

– Halo. Tko je? – pita drskim glasom.

– Dobar dan, gospođo. Oprostite na smetnji, trebao bih Zaru.

– Tko je treba? – pita majka još uvijek žvačući hranu koju je probala kuhajući.

– Zarin prijatelj Luka je na telefonu – čuo se glas koji se doimao kao da netko s druge strane od srama propada u zemlju.

– Sačekaj, Luka. Sad će se javiti. Zaraaaaa, telefon! – viknula je iz petnih žila, ali nitko nije izašao iz sobe.

Onda ona odlazi do sobe na kojoj stoji natpis: Ne ulazi bez kucanja!. Nakon nekoliko kucanja Zara ne otvara vrata i ne reagira tako da majka ulazi u sobu. Glazba je pojačana do kraja. Sobom odzvanja zadarski pjevač Zoran Jelenković i dok stihovi govore: "Zar magla nije sa nebesa data da se kroz nju bori tvoj životni put, ma da je krcata srebra i zlata, pregazi je, pogledaj gore mjesec je žut...“, majka prilazi do linije i smanjuje zvuk do kraja.

– Mamaaaaa ! – skočila je Zara s kreveta.

– Opet slušaš tog narkomana. On će ti kruha dati.

– Mama, pusti me u miru, nije on narkoman.

– Svejedno, zove te neki Luka na telefon. Javi se.

Zara se skočila s kreveta, potrčala do hodnika i uzela slušalicu. Prislonila je slušalicu na majicu čekajući da joj se mama makne u kuhinju i krenula sa šaputanjem:

– Hej, jesi li dugo čekao ?

– Ma, nisam. Hoćemo li ići u kino večeras ? Ima dobar film i baš mi se ide.

– Mogli bi, hladno je vanka, ne da mi se šetati, idealno je vrijeme za kino. Kada je taj film?

– Ima više termina, svejedno je kada ćemo ići. Hoćeš li da ja dođem po tebe na Bili Brig ili da te čekam na autobusnoj, na Maloj pošti?

– Sačekaj me tamo, doći ću ja sa busom. Može oko sedam, ha ?

– Može, može. Jedva te čekam vidjeti, Zara.

– I ja tebe, srećo. Ajde, moram sada ići. Pusa.

– Pusa. U sedam sam tamo.

Da nisu oni prekinuli razgovor, prekinula bi ga svakako mama koja je došla iz kuhinje i naslonila se na štok od vrata. Prebacila je krpu preko ramena i složila nervozan i ljutit izraz lica. Već nekoliko godina situacija u obitelji nije dobra. Zarin otac ju svakodnevno tuče, a često mu i Zara dođe pod ruke. Zbog toga je majka otišla u krivom smjeru pa i ona više nema doticaj sa stvarnosti. Na najmanji problem sa Zarom ona reagira batinama i remenom.

– Ej, kada ti odvalim jednu preko ušiju, mala droljice. Poklapaj slušalicu i ulazi u svoju sobu. Odmah. Odmah, rekla sam ti. Prijatelj, ha? Prijatelj? U sobu ulazi.

– Idem u kino večeras s prijateljem Lukom. – ispalila je Zara i otišla u sobu.

– Nećeš ti nigdje ako ja tako odlučim. – vikala je majka kroz vrata i krenula prema kuhinji.

Zara ulazi u sobu. Zatvara vrata i dok se na njima ljulja natpis: Ne ulazi bez kucanja! iz sobe se čuje opet glazba: „Rasti, rasti moj đirane, rasti isto ka i lani, dok ne dođu ledeni zimski dani...“ Vrijeme do večeri proletjelo je dosta brzo.

Na autobusnoj postaji skupilo se mnoštvo ljudi, a u gradu je ta postaja poznatija kao Mala pošta upravo zbog pošte koja se nalazi pored nje. Luka stoji nervozan i nestrpljivo čeka autobus s Bilog Briga. U ruci čvrsto drži nešto umotano u ukrasni plavobijeli papir. Stiže i autobus iz kojega izlijeće puno pijanih ljudi sa šalovima i zastavama oko sebe.

Napokon, nakon ove prve navale, na stražnja vrata izlazi i Zara. Prekrasna mlada djevojka od 17 godina. Plava kosa svezana u rep, plave oči. Vrat joj skriva dolčevita. Na sebi nema puno šminke jer joj i ne treba koliko zrači prirodnom ljepotom. Naočale za vid zaokružuju pogled na lice i stvaraju dojam da je starija nekoliko godina.

– Hej! – reče Luka i dade Zari pusu u lice. – Imam nešto za tebe. Otvori.

– Hej! – odgovara ona sramežljivo i otvara poklon koji ju oduševljava i ostavlja šokiranu. – Kako si nabavio ovaj CD? Kako si ga nabavio, čoviče?

– Dobili su ga u gradskoj knjižnici u slušaonici jučer pa sam ga posudio i spržio za tebe. Znam da voliš slušati Zorana Jelenkovića i učinilo mi se prikladnim. Sviđa ti se?

– Daaaaaaa. Hvala ti, baš ti hvala. Pogodio si. – govori mu ona i sprema CD-ove u torbicu pored ostalih s CD plejerom. – Nisam ni pitala za koliko vremena nam počinje film?

– Imamo 40-ak minuta. Dovoljno da stignemo.

Prolaze preko mosta i susreću na svakom koraku ljude s navijačkim šalovima i zastavama, a prolazeći kroz velika kamena vrata koja vode u samo srce grada, promatraju dva starija gospodina dok lijepe plakate koji najavljuju košarkašku utakmicu za nekoliko dana.

– Hoćemo li kupiti kestene? – prekinuo je Luka trenutak tišine.

– Može – odgovara Zara dok zastaju pored štanda.

Dok čekaju da im prodavač dade porciju kestena, Luka gleda prema onim plakatima na kojima se najavljuje košarkaške utakmice: Zadar – Krka.

– Zara, jesi li ti ikada bila u Jazinama na košarci? – upitao ju je.

– Nikada u životu. Ti? Bio si?

– Nisam ni ja. Hoćemo li otići zajedno na ovu utakmicu koja se najavljuje. Na Zadar – Krka? Baš imam želju otići da vidim kako je.

– Mogli bi. Da. Zvuči mi dobro.

Jedu tople kestene i na velikom trgu ugledaju mnoštvo euforičnih ljudi s navijačkim šalovima. Sretnu raspjevanog Ivana s prijateljima u navijačkoj ekstazi. Ivan je Lukin susjed na Voštarnici. Stanuju u istoj zgradi.

– Ivane, stani brate na sekundu. Reci mi di svi ovi ljudi idu? Što se događa u gradu?

– Finale kupa „Krešimir Ćosić“ igra se u Splitu za uru vrimena. Idu ljudi u kafiće pa će gledati prijenos na televiziji. Ajde, vidimo se, čekaju me moji. – reče on i brzo ode noseći na sebi dres na kojem je pisalo Perinčić.

Nailazi nova grupica navijača i kreće u pravcu Kalelarge pjevajući Jelenkovićevu:

"A sve to more, more moje zna, staru rivu di sam rođen ja, tu je povist moga grada, sveti Donat i Kalelarga.“

Jedan od momaka pali bengalku i crveni sjaj obasjava gradska pročelja. Prolaznici znatiželjno zastaju. Zara se zamisli pa reče:

– Luka, možemo u kino i drugi put. Ajmo mi negdi isto tu utakmicu gledati. Ajmo u neki kafić. Što misliš o tom?

– Meni je sve isto. Možemo. Ajmo do Vip-a?

– Ako bude mista. Znaš da je uvik puno tamo.

Vip-caffe smjestio se svega 50-ak metara od stare crkve sv. Donata na uglu zgrade. Barem dva puta tjedno Luka i Zara tamo odlaze na toplu čokoladu ili kakao. Ulaze i jedva pronalaze slobodan stol. Ovaj put unutra je malo starija generacija ljudi. Na svim su stolovima čaše piva, a miris prolivenog alkohola širi se zrakom. Sjedaju, a Zara ga poljubi u lice.

– Hvala ti još jednom zbog Zokija. Hvala ti. Obožavam ga.

– Još si pod dojmom?

– Da, čudo si. Čudo. – govori mu i grli ga sretna i zadovoljna.

– Danas mi se čini da je malo drugačija ekipa nego inače u kafiću.

– Da, da. Jedva čekam i ovo doživjeti.

Naručili su dvije tople čokolade, a onda je počelo navijanje u cijelom kafiću. Njih dvoje sjede sramežljivi, zbunjeni, ne shvaćaju što se događa oko njih.

– Jeben ti zonu, da ti jeben – viče tip sa stola pored njih.

– Bepo, minjaj – viče najpijaniji tip u lokalu na oduševljenje i smijeh svih prisutnih.

– Dupla, dupla – uzviknuo je kompletan kafić dok ljudi vrte rukama sigurni da ih sudac vidi kako mu signaliziraju kroz televizor da je donio krivu odluku.

– Ajmo, ajde, trica, tooooo. – trese se kafić.

– Volim te, Zadre moj, ooooooooo.

Sve grmi. Zara i Luka gledaju oko sebe, plješću, ali ne shvaćaju ništa. "Zadar" vodi s većim brojem koševa razlike. Svaki put kada se na televiziji prikažu tribine na kojima je barem 3000 Zadrana, cijeli kafić pada u trans. Dvoranom se prolamaju zadarske pjesme, što se dobro čuje jer je ton pojačan do kraja.

– Luka, ruke su ti se naježile. Ovo je show, ej. Ludilo, ej. Meni isto.

Kako se bliži kraj utakmici, tako navijanje u kafiću postaje jače. "Zadar" pobjeđuje, svi živi skaču, penju se po sjedalima, pivo se prolijeva na sve strane. Prava mala ekstaza. Luka uzima Zaru za glavu i ljubi je u usta. Svijet je stao. Pada prvi poljubac. Njih dvoje se ljube bez stanke dok grmi oko njih:

– Sanjam jedan dan, jedan dan, jednu noć, ludu noć, a tisuće Zadrana ka ludi slave, opet je Zadar prvak države... ZARA.

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano