Zadarska sfinga slavi 100. rođendan, zaboravljena i zapuštena...

Kad ste se posljednji put zaljubili, ne vjerujemo da niste nikada? Možda ste to upravo sada, možda je bilo nedavno, a možda i nekih davnih dana, ali zasigurno pamtite leptiriće u trbuhu, blesavo smješkanje i neprirodnu količinu energije zbog koje često činimo male ili velike ludosti, no nerijetko i nešto iznimno korisno ili lijepo što nadilazi sve nas skupa...

Konzervator i romantičar

Iz ljubavi i zbog ljubavi osvajali su se planinski vrhunci, ispisivale poruke na stadionskim displejima, abdicirali su kraljevi i predsjednici, u ekstremnim slučajevima zbog ljubavi i slomljenoga srca vodili su se ratovi i gubili životi. U ime ljubavi su jednako tako nastala i neka iz reda najdragocjenijih umjetničkih djela, pjesama, romana, skladbi i građevina. Kao dvorci Boldt, Kellie i Lastino gnijezdo, Charing Cross, Svjetionik Savudrija, Kula Toreta ili Taj Mahal.

Iz ljubavi i zbog ljubavi podigla se i jedna Sfinga. Ne ona egipatska ili grčka, ne iz Gize, nego iz - Zadra! Tajanstveno biće s lavljim tijelom i ljudskom glavom, u istom i čudesno i čudnovato, najprije se pojavilo u drevnoj državi faraona i piramida, da bi se potom preselilo u mitologiju Helena. Međutim, Donatov grad nije ni blizu zemljama Boga Ra i Izlazećeg Sunca, niti Afrodite ili Amara. “Krivac” se zna, Ivan Smirić ili Giovanni Smirich u to doba (1842.-1929.), ugledni restaurator i povjesničar umjetnosti, studirao je u Sieni, Firenci i Veneciji kao i većina pripadnika uglednih zadarskih građanskih i plemićkih obitelji toga vremena. Osobito je zaslužan za proučavanje i obnovu brojnih zadarskih povijesnih spomenika, posebice crkava sv. Donata, sv. Stošije, sv. Nedjeljice, sv. Lovre i sv. Krševana, kao i škrinje sv. Šimuna. Jedan od utemeljitelja i ravnatelja Arheološkog muzeja, ujedno i priznati akademski slikar. Nažalost, većina njegovih djela zauvijek je izgubljena u plamenu i bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata.

“Rođen je 16.03.1842. u Zadru, kao sin Antuna Smirića i Ivanice Fasolo, njegovo osnovno zanimanje bio je rad u prosvjeti, predavao je tako crtanje Nižoj realci, povremeno i Višoj, kasnije u prvoj školi radi kao profesor u rangu savjetnika. Bavio se i arheološkim istraživanjima, poznato je iskapanje kuće Krekić, na istočnoj poljani sv. Šimuna. Izradio je i arheološku kartu Zadra” - otkriva nam povjesničarka umjetnosti sa Sveučilišta u Zadru, doc. dr. sc. Antonija Mlikota.

Prilikom proučavanja Smirićeva slikarskog opusa može se primijetiti - tvrdi - da se njegovo stvaralaštvo nadovezuje na Salghettijevo, s izuzetkom da je paleta šarenija a kompozicija površnija. No, općenito, u njegovim se djelima osjeća da mu slikarstvo nije bio životni cilj, i nije iznenađujuće da je više ostao zapamćen po svojim konzervatorskim pothvatima.

“Do prvog svjetskog rata u Dalmaciji je djelovao niz istaknutih konzervatora koji su svojim radom pridonijeli zaštiti naše bogate kulture, on je među važnijima, a njegov doprinos možemo prepoznati prvenstveno na spomenicima sakralnog karaktera. Kroz četrdesetak godina na smjeni stoljeća dao je važan doprinos spašavanju zapuštenog spomeničkog blaga. Iako obično nije bio prva osoba u složenim restauratorskim zahvatima, njegova se zasluga krije u tome što je budnim okom pratio situaciju na terenu, ukazivao na probleme, pokrenuo mnoge inicijative i bio vrlo važan posrednik između nadležnih vlasti i vlasnika. Nadasve uspješno obavljao je ulogu katalizatora, često oprečnih želja i interesa” - kazuje Mlikota.

Na startu 20. stoljeća, 1901. podigao je prvu vilu u Uvali maestrala. Radi se o ladanjskoj kući u kojoj se boravilo ljeti, a koja se nalazi na veoma povoljnoj poziciji jer je, u odnosu na obalu, uvučena, pa je na taj način zaštićena od bure preko zime i vrućina preko ljeta. Sačuvana je kopija nacrta vile, ali ne zna se točno tko ju je realizirao, no sigurno je da je i Smirić aktivno sudjelovao u izradi projekta.

Prenamjena

“Pravilna katnica svojom odmjerenošću, skladom i neoklasicizmom odudara od romantičarskog parka u koji je smještena. Nažalost, taj vrt je danas uvelike devastiran i veoma je malo izvornog očuvano, o čemu svjedoči i gospodin Želimir Maštrović koji prepričava kako je vrt bio sastavljen od mnoštva labirinata koje je činilo bujno zelenilo. Bogatstvo vegetacije širilo je svoje privlačne i zamamne mirise, a tu su bili i vodoskoci. Svi ti labirinti i raslinje skrivali su objekte koji su imitirali starine i, iako su tamo bile postavljene smisleno, odavale su dojam kao da su tu oduvijek i da su srasli s prirodom. Nakon 1971. vilu preuzima Dom zdravlja i prenamijenjuje se u ambulantu, a nakon te godine i vrt se počinje ozbiljno devastirati, iako je njegova devastacija zapravo već započela nakon Drugog svjetskog rata” - priča nam povjesničarka umjetnosti iz Zadra.

Perivoj Ville Atille oblikovao se u stilu engleskog vrta koji poštuje već postojeću prirodnu formu terena u koju su uklopljeni elementi arhitekture i skulpture, a površina zapuštena vrta danas je manja u odnosu na izvornu verziju budući da je šetnicu naknadno zamijenila cesta.

Najintrigantniji element perivoja je monumentalna sfinga iz 1918. koja, usmjerena prema istoku, slijedi uobičajeni obrazac postavljanja sfingi, a nastala je kao sjećanje na voljenu ženu Atillu nakon njene smrti, prije točno 100 godina. Na taj način je vlastitom senzibilnošću izveo djelo u kontekstu svog vremena namijenivši mu drugačiju funkciju u odnosu na onu koja mu je izvorno pripadala. Romantična legenda kaže da stoga ispunjava ljubavne želje zaljubljenih Zadranki i Zadrana. Naravno i turistima.

“To ne znam. Haha. Međutim, znam da je baza sfinge izvedena u kamenu, a ostatak je izliven u betonu, što dovodi do zaključka da je Ivan za izradu koristio neku vrstu kalupa. Ona ima ljudsku glavu i lavlje tijelo s iznimkom prednjih šapa zamijenjenih ljudskim šakama koje čvrsto drže mač, a rep joj je privijen uz desni dio tijela. Kosa je skupljena u pletenicu, a na glavi drži tipično egipatsko pokrivalo - nemes koji je s bočnih strana ukrašen hijeroglifima. Neobičan je detalj hijeroglifa na nemesu s obzirom da se oni, u obliku posvetnog natpisa, najčešće nalaze na prsima, nakon što smo ih pokušali prevesti uz pomoć egiptologinje Nives Rogoznica, pa možemo zaključiti da u ovom slučaju oni imaju dekorativnu ulogu” - smatra Mlikota.

Izraz lica je strog i dostojanstven, a neki su u njemu pronalazili portret Smirićeve žene, kontese Atillije Spineda de Cataneis što je odbačena teza. Ispred figure je nekoć bio smješten bazenčić u obliku školjke u kojem su plivale zlatne ribice, na njezinim prsima nalazio se reljef orla koji je uništen nakon 2.SR. Također je razbijen i mač. Bazenčić i sfingine ruke danas su dijelom pod zemljom kao posljedica sustavne zapuštenosti lokaliteta. Fenomen podizanja sfingi je posljedica popularizacije egipatske umjetnosti koja se razvila nakon Napoleonove kampanje u Egipat 1798., a odjeknula čak i našim prostorima. Najbliže uzore autor je mogao pronaći u brojnim sfingama Dioklecijanove palače, budući da i njih odlikuju ljudske ruke, iako se one uvelike razlikuju u svom oblikovanju, materijalu i dimenzijama.

Ivan Smirić vrlo je značajna ličnost za zadarsku kulturu i očuvanje spomeničke baštine, njegova svestrana osobnost ostavila je doprinos na području slikarstva, arhitekture, profesorskog zvanja, i najvažnije od svega, na konzervatorskim pothvatima. Većinu života posvetio je zaštiti graditeljstva i umjetnina Zadra i okružja, a napose zapamćen u kulturnim krugovima ostaje kao gorljivi inicijator njegovih konzervatorskih zahvata.

Nemar i nebriga

“Nakon Drugog svjetskog rata kuća je nacionalizirana, sfinga je također bila obavijena velom mističnih, urbanih legendi koje su prenosile neutemeljenu ideju o zakopanom blagu ispod nje, a vođeni tom mišlju, pojedinci su iskapanjima oko sfinge pokušali doći do navedenog bogatstva ozbiljno oštetivši spomenik takvim akcijama.Tijekom godina konstantne izloženosti vandalizmu i nemaru, nekoć prekrasan kompleks vile i perivoja sa sfingom doveden je do stanja neprepoznatljivosti” - ističe docentica Odjela za povijest umjetnost ZD sveučilišta. Mi kao zajednica bi trebali prepoznati važnost Smirićeve ostavštine i zaustaviti propadanje i devastaciju sfinge i parka, a ironija leži u činjenici da je umjetnik koji ju je izgradio bio osoba koja se cijelog života borila za očuvanje zadarske spomeničke baštine, tvrdi Antonija Mlikota. Ne bi li najispravniji način zahvale i poštovanja za učinjeno bila restauracija Ville Atille i njenog perivoja?


NEPODOBAN U KOMUNIZMU, "ZABORAVLJEN" SADA

Ivan Giovanni Smirich bez sumnje itekako je zadužio zadarsku kulturu, udario čvrste temelje konzervatorske struke u zaštiti spomeničke baštine Donatova metropolisa, a njegova ostavština skoro se zaboravila, tako da još uvijek u Zadru nije dobila zaštitu, niti je vrednovana kako bi to morala učiniti jedna, kako za sebe - s pravom ili ne - drži profana i tradicionalno urbana sredina. To su prije nekoliko godina zaključili i sudionici projekta zadarske Sfinge predstavljenoga u sklopu Festivala znanosti 2013. a čiji su autori bili studenti tada 3. godine Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru pod mentorstvom prof. Antonije Mlikota.
"Na žalost, ne samo to, na Trpimirovoj obali, a niti igdje u našem gradu nema obilježja, kojim bi se barem na taj skroman način valorizirao njegov rad. Naprotiv, podcjenjuje se, marginalizira i ignorira, što je na sramotu svih nas. Na kući, ambijentalnoj vili, u perivoju ili u blizini sfinge, nema apsolutno nikakve oznake o tome što je to sve zajedno bilo i tko je sve dao izgraditi, nigdje spomena. Može mi donekle biti jasno, da je zbog svojih političkih stavova bio nepoželjan komunističkim vlastima, ali danas u demokraciji da se nisu sjetili makar neku uličicu ili ploču dati mu, zaista je tužna činjenica. Izgleda kako nije bio podoban, ni onda niti je iz nekog razloga sada. Išlo se čak toliko da su mnogi njegovi uspjesi pripisivani drugim povjesničarima umjetnosti, ali to je neka treća priča" - tvrdi razočarano i rezignirano Mario Padelin, kolega novinar i praunuk konzervatora koji nam je ustupio i dio fotografija iz obiteljskog albuma.


FESTIVAL ZNANOSTI "POKRENUO" STVAR...

Tema se nakratko bila aktualizirali i prije pet godina: "U okviru Festivala znanosti 2013., imali smo projekt Sfinga u Zadru-jučer, danas, sutra, u kojem su sudjelovali studenti treće godine (Fanny Popara, Martina Gavran, Martina Brzica, Ivana Radić, Tajana Vidović, Viktorija Valenta, Mario Sedinić, Brigita Soldo, Karla Slavica, Violeta Aleksovski, Adela Pancer) s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru u okviru kolegija "Hrvatska umjetnost 19., 20., i 21. stoljeća" i učenici iz Zadarske privatne gimnazije s profesorom Tomislavom Bišćanom, Nives Rogoznica kao stručni suradnik, Mario Padelin koji nam je ljubazno ustupio na uvid obiteljske fotografije i galerija Gina" - podsjeća nas profesorica Antonija Mlikota.

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano