Lipo mi je tu, brate, very nice, muito legal, uživam!

Ma, on ti je jednostavno faca! Legenda. Car! Može li za novine pola sata? Može čitav dan! Ivan Mišković nije pronalazio riječi kojima bi opisao u najpozitivnijim osobinama kolegu za susjednom stolicom salona u Ulici Stjepana Radića. Ne nailazimo baš tako često kod nas da se šef prema zaposleniku odnosi s toliko ushita i poštovanja.

Ljubav i - laguna

“Bom dia! Lipo mi je tu, brate, very nice, muito legal, uživam!” - kaže stasiti nasmijani mladić u bijeloj košulji i plavim trapericama s crvenim tregerima. Rijetki su među čitateljima i čitateljicama koji barem jednom nisu maštali o tome da posjete Brazil, toplu zemlju raskošnih karnevala, ritmičke sambe, surfera, dugonogih plesačica i blagonogih balunjera.

Raj na zemlji, kako impozantan latino-američki kutak planeta opisuju u šarenim turističkim brošurama. Prije nego li se zrakoplovom iz Zemunika zauvijek zapute u smjeru Irske, Njemačke ili SAD-a. I upravo dok mnogi nam mladi razmišljaju o napuštanju Lijepe naše, i trbuhom i mozgom, za brojnim vršnjacima u potrazi za boljim životom, baš jedan Brazilac svoj komadić raja pronalazi u RH.

“Uvijek raspoložen, nikada tmuran” - tvrdi Božidar.

“Naš čovik!” - naglašava Milan, čekajući na frizerski tretman u Mr.Razora. Ionako popularnoj brijačnici dao je dodatan šarm.

“Eu me chamo, Thiago Tokumatsu Sato” - pozdravlja nas 30-godišnjak, iskrenog pogleda i širokog osmijeha, od uha do uha, dok objašnjava kako i zašto je odabrao smjer suprotan onom o kojemu mašta - nažalost i ne samo mašta - većina njegovih hrvatskih vršnjaka i vršnjakinja.

“Huh, posve slučajno, čista sudbina. I sreća…” - veli nam. I nastavlja:

“Iz Sao Paula sam, tamo sam rođen, živio sam i istina u Riju, i još nekim mjestima, školu i koledž pohađao sam u S. Paolu, tu su mi nekako temelji života, pa ga i osjećam kao najviše moj grad. Ima u njemu puno Japanaca, doseljenika, u četvrti gdje sam ja živio bilo je daleko više ljudi iz Japana. Pa sam tu i odrastao, naime, tata mi je pravi - Japanac” - otkriva nam i otkuda mu za Brazilca pomalo neobične crte lica. U Hrvatsku je došao prije tri i pol ljeta, u srpnju 2015.

“Da, za stalno, barem se nadam. Nisam u mladosti puno čuo za Hrvatsku, za Jugoslaviju i Balkan - da. Pamtim kao šalu, da smo u Brazilu, na Mundijalu, hrvatski dres reprezentacije s kojom smo igrali na otvaranju zvali “picnic shirt” ili u slobodnom prijevodu stolnjak. Mislim kako sam samo to znao o Hrvatskoj i Hrvatima. I onda sam na zimu 2014. upoznao jednu “smišnu” Hrvaticu, na brodu na kojemu smo oboje radili, ja naravno kao brico, ona fizikalna terepeutkinja.

Družili smo se, bili smo ekipa. Brzo smo krenuli hodati, skupa, ljubav na prvi pogled, nakon osam mjeseci smo rekli jedno drugom- Da. Točno 7.9. na Dan neovisnosti, na nacionalni brazilski praznik, i to u Danskoj, tamo smo bili mjesec i pol dana” - priča. Drugačije je zamišljao Hrvatsku, opet prema turističkim prospektima, more, sunce, plaža.

“Kada sam prvi put stigao bio je prosinac. U Brazilu su se u to doba grijali na plus 30-40 u zraku, Božić i Nova godina, doček u kostimima, a tu je bilo najhladnije doba u zadnjih 20 godina, u Zagrebu minus 17 stupnjeva. Rekao sam odmah sebi da u Hrvatsku neću doći više nikada. Huuu, kako ledeno, to je bila moja prva impresija. Haha. Privikao sam se sada. Moja pogreška. Nisam se raspitao, išao sam na wikipeddiju istraživati, također kada sam došao, vidio sam samo bijele muškarce i žene, skoro identične, mislio sam to nije za mene, nisam znao kako tu ljudi doživljavaju one različite puti, kako ću se uklopiti, ima li predrasuda. U Sao Paulu živi blizu 20 milijuna stanovnika, miks nacija, vjera, rasa, glazbenih ukusa, megapolisa, pobojao sam se da će mi biti unajmanje dosadno među njima, ujedno i ljuta borba da tu opstanem, ali prevario sam se, i neka sam.

Kako sam se snašao, vrlo dobro, možda je bio nešto teži početak, ali to je normalno, nova sredina. Mala, predivna i urbana. Ustvari još izviđam. Upoznajem novi zavičaj. U Zadru mi se jako sviđa. Mediteran, za mene je tu zakon, kompletno sve, vrlo sam sretan. Ne idem iz njega nikuda, želim tu provesti cijeli život, to je moj grad. Najljepši grad ikada. Volim ove ljude, i vrijeme, “ludu mišancu”, naučio sam se i na buru, maestral, jugo, a bome i kakvi su ljudi kad ih “opali” južina” - priznaje nam i otkriva kako doživljava Hrvate, Zadrane, kao stranac:

“Mislio sam da su zaguljeni, ukalupljeni, ksenofobični, konzervativni, ali su prilično druželjubivi, totalno, znatiželjni, odmah uspostavljaju kontakt, zovu na kavu, izlazak, u konobu, na marendu, sličan mentalitet kao kod Brazilaca. Nisam imao nikakav neugodan, negativan, trenutak. Ljudi koje sam upoznao su se lomili ne bi li pomogli oko praktičnih i nepraktičnih problema, sumnji, pitanja. Ma, sve mi je lijepo, volim fjaku, laganini đir, i sport, a tu ljudi masovno nešto treniraju, volim more, makar mi je Jadran kad sam stigao bio kao neka mini laguna u odnosu na ocean. Ne znam ima li nešto što mi nije lijepo, možda previše turista ljeti, trebam puno voziti na posao i doma. Uru niti desetak kilometara” - u rafalima oduševljenja jaše Thiago - po hrvatskom Jakov - na nekom brazilskom valu entuzijazma. Možda, kaže, šlepa samo kod jezika.

Mašinica i - dlaka

“Polako, vaš je jako težak. Pa ni Hrvat ne razumije Hrvata. Učim spontano, u kući, uz televiziju, radio, u kontaktu s poznanicima. Prve riječi koje sam izgovorio bile su: Ja sam iz Brazila, sorry, ne pričam. Poslije sam rječnik upotpunio nekim tradicionalnim psovkama. Hrana? Navikao sam se tisuću posto, “meni” jest različit, i kultura jela. U Brazilu mi je bolja, draža, što i nije čudno, imamo više različitih kuhinja, i opcija, mamina kuhinja ima soju, chili, japansku i brazilsku hranu, ima nekoliko slijedova, pun stol tacni i tanjura, hrane, različite, kad ručamo, to potraje onda... a ovdje imaš meso i krumpir i više ne treba. Meni fali, nema na izboru riža, fažol, salata. Međutim, volim tu i hranu, janjetina je uuuu, ali mora biti topla, draži su mi svinjski roštilj i peka. Hrvatska muzika? Ne slušam baš. Kada sam u autu, ali ne puno, prva pjesma koju sam zapamtio, memorirao, bila je ona: Dalmatinac sam... druga: Večeras je naša fešta... a treća: Lijepa naša... “ - nabraja. Fasciniran je moćnim glasovima klapa. Nije se - za sada - zarazio cajkama:

“Na brodu je bio neki ex Yu party, pitao sam se što je to, indijska, muzika neka, turska… Nisam naučio igrati košarku, ni bio na utakmici, nisam stigao, molim za oproštaj, teško je s djecom, ali moram. Nogomet je u Brazilu drugi Bog, svi igraju nogomet, ako imaš kao mali neku igračku, to je lopta. Pratim li tu nogomet, huh, gledao sam na televiziji utakmicu Dinamo - Lokomotiva, pola sata, i rekao: ne mogu više... dosta... Hrvatska je izvrsna reprezentacija. U Brazilu imamo vrhunske igrače, ali nema emocija, to su redom zvijezde, ne igraju srcem, ne bore se, paze više na to kako će izgledati na fotkama, na društvenim mrežama... Tako da me nogomet sada skoro i ne zanima. Najbolji brazilski nogometaš? Definitivno Pele, pa naš Ronaldo, Luis Lima, igrao je za Milan, Inter, Barcu, Real, ali i za Corinthians, moj klub za koji navijam. Inače, ono u čemu naročito guštam je softball. Kao dječak sam igrao baseball, a šetajući jednom prilikom Višnjikom čuo sam udarac u lopticu palicom, prepoznao sam o čemu se radi, pitao dečke na treningu mogu li se priključiti i eto me danas, standardni član SK Donat. Dobro su društvo, u klubu vlada odlična atmosfera, idealna. Putujemo i nastupamo po turnirima” - otkriva. U Hrvatskoj nema mnogo Brazilaca. Upoznao ih je malo, dvije cure, Pricillu i Andreu, kao i plesača Diega iz Supertalenta. No, rekao je sebi da se neće zatvoriti i ograničiti, tražiti Brazilce po Hrvatskoj, nego se u svemu prilagoditi, uklopiti u kulturu, život, kvarta, sugrađana, suzemljaka.

“Ne izlazim navečer vani, slabo, zauzet sam s djecom, dan prolazi na relaciji doma-posao-doma. Jedno vrijeme živio sam u Kutini, otkud mi je supruga Josipa Bosak, pola godine radio u Zagrebu, volim moving i tu bih rado živio da nisam u Zadru, obišao sam obalu, nisam bio u Dubrovniku i na splitskim otocima. Radio sam i nešto u Plitvicama, u hotelu, tražio sam najprije posao na kojemu mogu pričati samo engleski, na recepciji, onda u Zatonu i Petrčanima. Povratnik sam i iz Irske, boravili smo tamo kratko kada je žena ostala trudna. Imam dva prekrasna sina.

Thoriana i Liama. Prvi je napunio tri, drugi taman godinu dana. Bili smo zajedno u veljači i ožujku u Brazilu, ne idem mnogo, otkada sam tu svega dva puta, skupa je karta, iz Hrvatske ima i 16-18 sati leta. Tamo su mi tata, mama, dvije sestre, dvije baka, otac tu nije bio, ali su bile sestre i mama. Kako je tata Japanac, rođen u Osaki, imam i tamo užu i širu rodbinu, ali osjećam se kao Brazilac. Živimo u Vrsima, punica je super, ona ne zna portugalski, ja nisam baš bio najbolji s hrvatskim, i mir u kući, haha... Naravno, šalim se, ona je najbolja punica koju sam mogao dobiti, divna osoba. I tu me opet pomazila sreća” - kaže Tokumatsu Sato, koji je u Zadru dobio i nadimak Sauđi - portugalski saude, živjeli - a strast prema frizurama otkrio kao đak osnovac.

“Nije mi to bila obiteljska tradicija. Moj tata je misionar japanska crkve, završio fakultet, volio sam kao dijete ići u salone šišati se, bilo mi je fora gledati kako se rade frizure, pere kosa. I boja, strašno me zanimalo, jedva sam čekao jednom mjesečno dan kada će nas roditelji voditi u frizeraj. I kad sam bio u školi, za džeparac sam tražio posao samo u salonima. Izučio sam posao, u nastavi su bili svaki dan šišanja, ali i marketing, pravo, ekonomija, vrlo kompleksna škola. To zaista volim, i sada radim konstantno 16 godina. Moda u Hrvatskoj je slična, pogleda se Champions liga, i svi muški žele istu frizuru ili brkove idući tjedan. Kod žena ima razlika, u Brazilu žene vole drugačije nijanse, dužih su, bujnijih i kovrčavih kosa. Muškarci su tu zahtjevniji, zeznuti, izbirljivi, traže posebne frizure, da bude sve perfrekt, svaka dlaka na svom mjestu, non stop se gledaju u zrcalo, okreću glavo u lijevo, desno, pomisliš što sad ne valja, a zatim se zahvale i klimnu: može, dobro izgleda. Prate se trendovi, a meni kao profesionalcu to i odgovara. Tek jednom sam nešto uprskao, u nesporazumu zbog jezika, ali ni tu se nije bunio klijent, naprotiv, smijali smo se, pričam s njima engleski, hrvatski, najčešće miks, ima i Zadrana koji znaju portugalski, neki španjolski, japanski još nikoga nema. Momak je tražio da mu ostavim tri četvrtine, krivo sam razumio da bi trebao proći mašinicom na tri milimetra. Haha, zamalo sam izbrijao čovjeka. E, sada sam itekako oprezan, obavezno pitam svako malo: je’l to to, prije nego krene mašinica”.

Hrvatski san...

Thiago pogledava na sat. Iz salona pogledavaju na njega. Red se odužio i produžio, no bez nervoze i nestrpljenja. U Donatovom gradu su prigrlili mladića iz Sao Paula kao rođenog Zadranina spremni nesebično pomoći da Brazilac u njihovom metropolisu ostvari svoj - hrvatski san.

“Adeus, nos vemos i obrigado” - pozdravlja nas veselo sa škarama i češljem u rukama. Mašinice na sreću nema.


TOČNO 110 GODINA KASATO MARU BRODA

Dana 18. lipnja 1908. došli su prvi japanski useljenici masovno u Brazil. Zanimljivo je da danas Brazil ima najveću populaciju japanskog podrijetla od svih država izvan Japana. Ukupan njihov broj u Brazilu procjenjuje se na 1,5 do 2,5 milijuna.Najviše ljudi japanskog podrijetla -navodi Povijest.hr - živi u brazilskim državama São Paulo i Paraná. Doseljenici koji su prvi došli doplovili su na brodu Kasato Maru, radilo se o broju oko 790 ljudi. Isplovio je iz japanske luke Kobe, i do Brazila je stigao preko Indijskog oceana, oplovivši Rt dobre nade na jugu Afrike, a nakon dolaska mnogi su Japanci radili na plantažama kave, naročito oko São Paula.Japanci koji su dolazili u Brazil bili su vrlo otporni na miješanje s drugim stanovništvom jer su se uglavnom ženili i udavali među sobom, tek su u drugoj polovini 20. stoljeća počeli u većem broju ulaziti u brakove s osobama nejapanskog podrijetla. Određeni broj japanskih potomaka u međuvremenu se vratio u Japan i tamo čini specifičnu skupinu povratnika. Na navedeni datum 2008. japanski prijestolonasljednik Naruhito, sin vladajućeg cara, boravio je u Brazilu povodom 100. godišnjice dolaska spomenutih prvih japanskih doseljenika.


DOKUMENTARAC i ZVIJEZDA

"Huh, ispadam kao neka zvijezda!" - smijući se komentira kada mu spominjemo i kratki video uradak - iznad članka - koji je o njemu usporedno s nama napravio i Branimir Kamber, u sklopu dokumentarca o Zadru čija se premijera očekuje početkom siječnja.

U nekoliko minuta trajanja doznajemo više zanimljivih detalja:

"E, kako si prijatelju?"- pita Frane, Franz Ivanov, kolega...

"Eeeee, jučer" - odgovara Brazilac, Japanac, Hrvat.

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano