Škabrnja se prisjeća pokolja 18. studenog 1991. godine

Ovih dana obilježit ćemo 27. obljetnicu stradanja Škabrnje na ovom i stradanja Vukovara na drugom kraju Hrvatske. Dvije tragedije vezane u žrtvi koju su njihovi stanovnici položili na oltar Domovine istog tog 18. studenog 1991. godine.

Tog datuma, nakon višemjesečne opsade i uništenja kakvo Europa nije vidjela od 2. svjetskog rata, pao je Vukovar, dok je istog dana u zadarskom zaleđu nemilosrdnom akcijom etničkog čišćenja pala i Škabrnja, u kojoj su zločinci pobili 84 branitelja i civila.

Škabrnju i Vukovar toliko godina nakon tragedije veže još jedna stvar - da je za ove strašne zločine odgovaralo vrlo malo ili gotovo nitko od počinitelja.

Više od četvrt stoljeća neshvatljive pravosudne i političke šutnje rezultiralo je nedavno prosvjedom u Vukovaru, dok se istovremeno u Škabrnji obitelji žrtava polako mire s činjenicom da zločinci vjerojatno nikad neće odgovarati i sve što im preostaje jest ne dozvoliti da se njihova žrtva ikad zaboravi.

Sudbonosni dan

Škabrnja je sudbonosni dan 18. studenog 1991. dočekala sa strahom od donedavnih susjeda, koji su se godinu dana ranije počeli pretvarati u krvožedne četnike. Već tada osjetili su prijetnje iz okolnih sela, podmetnute požare, balvane na cestama, a osjetili su ubrzo i više od prijetnji - topničke napade i raketiranja, poginule branitelje i mještane. Na općinskim internetskim stranicama navodi se kako je na Škabrnju palo više od 2.000 projektila, od topovskih projektila do kazetnih bombi.

Stanovništvo je više puta evakuirano i vraćano u selo, organizirana je i obrana u obliku Samostalnog škabrnjskog bataljuna sa braniteljima iz same Škabrnje te Galovca, Gorice, Nadina, Zemunika i drugih mjesta. Malobrojni i slabo naoružani branitelji, zajedno s ustrašenim stanovništvom u Škabrnji su dočekali i odlučujući napad lokalnih četnika i paravojnih jedinica iz Srbije, s podrškom teške artiljerije i oklopnih snaga JNA.

Neprijatelj je Škabrnju napao iz dva smjera, s kolonom tenkova i oklopnih vozila koji su stigli do zapadnog dijela sela već u sedam sati ujutro te s druge strane tenkovima i pješačkim postrojbama iz pravca Biljana Donjih. Uz pomoć topničkih snaga s položaja kojih su i do tada bombardirali mjesto, pa čak i zrakoplova JNA, pristigle snage izvršile su nemilosrdni topničko-raketni napad, nakon kojeg su krenuli u osvajanje samog sela.

Zločin bez kazne

Najveći dio snaga napao je zapadnji dio Škabrnje u kojem su branitelji pružali odlučan otpor, no helikopterskim desantom te uz pomoć tenkova i pješaštva, neprijatelj je napao i zauzeo područje oko groblja i crkve sv. Luke, čime je Škabrnja ostala odsječena od susjednog Prkosa. Branitelji na zapadnoj strani su se tako našli u poluokruženju nastavljajući pružati otpor, a nakon njihovog pada otpor su pružali preostali malobrojni braniteljima na drugim crtama obrane. Nakon cijelog jutra žestokih borbi, preostali branitelji prisiljeni su na povlačenje prema Ražovljevoj glavici, zatim do centra mjesta i dalje prema Vlačinama. U selu su ostali starci, žene i djeca sklonjeni u podrume još rano ujutro prije početka napada.

Završetkom borbi u selo su ušli četnici i snage JNA te započele s uništavanjem kuća i ostalih objekata, prilikom čega su iz podruma izvlačili civilno stanovništvo. Iako starci, žene i djeca nisu pružali nikakav otpor, već tog prvog dana zločinci su na najgore načine masakrirali 43 civila, ubijanjem vatrenim oružjem iz neposredne blizine, klanjem, udarcima tupim predmetima, a neke su čak gazili i tenkovima. Selo su potom u potpunosti spalili i uništili, a okolicu minirali te je još nekoliko civila poginulo prisiljeni na kretanje kroz minska polja. Sljedećeg dana zločinci su napali susjedno selo Nadin, dok su još iz Škabrnje dio preživjelih odvozili kamionima u okolna srpska sela i kasnije u Benkovac, gdje su ih dalje mučili, ispitivali i ubijali.

Manji dio civila i branitelja uspjeli su se sakriti i tijekom noći probiti kroz okruženje, puzajući kroz polja, jaruge i šikaru do prvih hrvatskih položaja. Ti preživjeli do današnjeg dana svjedoče o strašnim zločinima i samim počiniteljima, no usprkos tome nitko od neposrednih počinitelja, bilo Srba iz okolnih sela ili paravojnih snaga iz Srbije te više desetaka zapovjednika srpskih snaga nije odgovarao pred licem pravde.

Komentari