Miljenko Dujela: Mrtvi iz Černobila upozorenje su nama živima!

Bilo je točno 01:23 sati, u vedroj noći između petka i subote, 26.4. kada je - kažu - eksplodirao reaktor broj 4. Radioaktivni sivi oblak se nevjerojatnom brzinom digao na 10.000 metara. I iznad. Hitro pristiglih stotinjak snenih vatrogasaca i uznemireno prisutno osoblje centrale uspjeli su tek u 5:00 ujutro ugasiti veliki požar…

Trajna opomena

Dogodilo se to prije 33 proljeća, davne 1986. Pretpostavljamo da bi i bez naslova znali gdje, u Ukrajini, tadašnjem dijelu SSSR-a. U naselju čije ime danas nosi petodijelna Tv miniserija HBO-a koja upravo - na filmski fascinantan način -dramatizira priču o nuklearnoj nesreći - jednoj od najgorih katastrofa u povijesti čovjeka do sada.

Samo nekoliko dana nakon završetka emitiranja, uz zastrašujući prikaz užasa i kaosa, izbila je na prvo mjesto IMDb-ove ljestvice najpopularnijih serija. Postala ogroman televizijski hit, drama koja je zaludila svijet, ne samo svojom posebnom ovisnošću, režijom, scenarijem i glumom, nego i scenama koje će nam se sigurno motati po glavi tjednima. Takva serija kod koje nakon što pogledate barem neku epizodu odmah odlazite na internet googlati kako bi što više saznali o tim događanjima koja su se odvijala. Ako mislite da ste rijetki kojima se serija svidjela, budite sigurni da niste, jer je nedavno postala i najbolje ocijenjena svih vremena, ponovno pokrenuvši žustre debate i razgovore širom planeta oko atomske energije, rasprave oko toga kako su prikazani Sovjetska Rusija, socijalizam i nuklearna fizika.

“Lako je sada. Mislim, opasnost je stalna, ali druga su vremena, tamo idu turističke ture, adrenalin na vrhuncu, rizik je “in”, nešto tipa kao skočiti s Masleničkog mosta. Trebalo je onda staviti i doslovno “glavu u torbu”, krenuo sam i ostao čitav, valjda” - kazuje nam Miljenko Dujela, poznati Zadranin koji je desetljećima živio u Italiji, na tamošnjoj nacionalnoj televiziji RAI bio montažer, redatelj i - novinar. Intervjuirao je poznate ljude, od političara do Papa, a nedavno se kao umirovljenik vratio u rodni Zadar. Prije 18 godina napravio je fotoreportažu za Narodni list, ekskluzivu u tiskanim medijima, makar se bližila već 15. obljetnica groznog udesa.

“Tih devedesetih na RAI 2 sam radio socijalne teme, u više navrata bi mi UNICEF poslao pismo nekog dječaka ili djevojčice iz ugroženih područja. Bilo da je u pitanju bolest ili glad. Kada su mi se javili na petnaestu godišnjicu Černobila, mjesec-dva uoči tragedije, i uručili pismo mališana zaključeno rečenicom: “Zašto ste nas zaboravili?”, rekao sam: “Moram otići. Moram!”. RAI razumljivo baš i nije bila time oduševljena, nisu htjeli poslati ni snimatelja. Međutim, bio sam uporan: “Ja moram ići, pismo me na to obvezuje, moj životni poziv je takav”. Nekako sam ih uvjerio, dali su mi hrpu dolara, i otišao sam, preko organizacije koju mi je na raspolaganje stavila ekipa iz UNICEF-a. Ta djeca, 15-16-godišnjaci i mlađi, koji su se rodili s posljedicama su mi samo bila u mislima. Tamo sam upoznao inž. Valentinu Rogovu, koja je sat vremena ranije napustila centralu, i poslije se nesebično zauzela za djecu iz Černobila.

U njenom društvu sam krenuo u centralu, kako bih se suočio s tim čudovištem, monstrumom, uradio sam odličnu reportažu, ali meni je prvenstveno bilo u interesu da tu djecu, njih stotinjak, odvedem u Italiju, da tamo, u Rimu, obnove krvnu sliku, mjesec dana obnove je garantiralo dodatnih godinu dana života. Primio nas je i papa Ivana Pavao II. Je li me bilo strah? Ne, više neugoda, ne znaš što će biti naknadno, i neka vrsta izazova. Naime, američka novinska agencija, u to doba, je proglasila, najopasnijim mjestima na koje mogu otići novinari upravo - Černobil i Južni Sudan. Ja sam bio na oba. Na to sam na koncu izuzetno ponosan. I živ sam i zdrav. Ukoliko činiš dobro, dobrim će ti se i vratiti, u to sam siguran… - priča Dujela. Na duplerici u tjedniku s datumom izlaska 17.5.2001. potresno svjedoči o trajnim katastrofalnim posljedicama na cijelom ozračenom prostoru ozloglašenog objekta, pod debelim naslovom ”Černobil- naslijeđe socijalizma nakon 15 godina”.

“Svaki kilometar dalje od Kijeva, zelene šume malo po malo gube boju, naselja i mjesta pokazuju sve manje živosti. Promet je sve slabijeg inteziteta. Baš sve govori da idemo u pravcu zone koja je pogođena najvećom nuklearnom katastrofom koja je ovaj kraj Ukrajine zadesila. Prva spuštena rampa na putu u Crno Bilje dočekuje nas nakon 70-ak prijeđenih kilometara” - počinje iz “off-limits” zone “in live” reportaža za kojom su vapila prestižna medijska imena.

“To nije ugodan izlet Tv ekipe, nego ozbiljan zadatak u itekako delikatnoj situaciji. Naš vodič je inženjer nuklearne fizike, Valentina Rogova, koja je nakon smrti supruga i sina - uzrok radijacija - napustila nuklearku i posvetila se brizi djece, nevinim kataklizmičkim žrtvama” - nastavlja stresan tekst autor u tužnim tonovima navodeći kako “u ovoj nepreglednoj ravnici nema ni u prirodi znakova života”...

“Nekako je sve irealno, sablasno prazan gradić koji je uoči katastrofe imao 50.000 stanovnika ostao je zauvijek tamnim slovima zabilježen u ljudskoj povijesti, ni kriv ni dužan”, naglašava pisac.

“Osim nekoliko improviziranih ureda za kontrolu propusnica, sve je napušteno, kako u krugu kompleksa, tako i čitava nekada plodna zemlja. Do tog kobnog travnja, u pogonu su bila četiri reaktora, dva nova su trebala proraditi u toku ljeta, a pet su bila u konstrukciji, ukupno 11 nuklearnih centrala koje su trebale snabdijevati golemi dio SSSR-a. Život su izgubile 33 osobe u prvi mah, stručnjaci su procijenili da je radijacija eksplozije bila čak 200 puta snažnija u odnosu na bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, Japan. Prouzročena materijalna šteta dosegnula je vrtoglavu cifru - 235 milijardi dolara. Radioaktivni oblak, nošen laganim vjetrom prema sjeveru, zaveo je u crno najprije naravno Ukrajinu, pa Bjelorusiju i dobar dio europskog kontinenta” - piše Dujela, i danas se “kao da je sada” prisjeća nezavidnih i medicinski nimalo bezbrižnih i bezazlenih uvjeta rada.

“Huh, dopušteno nam je bilo da snimamo s udaljenosti od 50 metara. Betonski oklop, koji štiti reaktor broj četiri samo je na prvi pogled izgledao sigurno, zbog nekvalitetnog cementa i nestručno izvedena posla, dugo je iz pukotina curila radijacija. Toliko velika da smo morali odstupiti još barem toliko da ne riskiramo zdravlje, najveća radijacija curila je iz temelja reaktora i odlazila u kanale koji su služili za hlađenje pogona. Najgora opasnost je bila što je vodenim putem ta radijacija odlazila u rijeku Dnjepar čijom vodom se gasila žeđ milijun Ukrajinaca. Moj “anđeo čuvar”, nuklerana inženjerka Valentina Rogova, na svakom koraku me upozoravala da ne vjerujem mjerilima radijacije koji su tu samo da smire osoblje centrale s lažnim podacima” - dodaje Miljenko i pita se u ekskluzivnom tekstu - zar je nuklearna energija toliko pogibeljna i kada se upotrebljava u mirnodobne svrhe, i kako je bila moguća tragedija takvih razmjera?

“Pogriješio je čovjek, radili su opasan pokus, htjelo se iznad onoga što jamči sigurnost, čak 700.000 likvidatora je radilo na čišćenju prostora industrijskog kompleksa i okoliša. Baš svima je to bila obveza, a dobar dio je bio i dragovoljaca koji su za taj posao bili i dobro novčano nagrađeni. Pola milijuna likvidatora je ubrzo teško oboljelo, već prve godine umrlo ih je na desetke tisuća. Broj invalida i bolesnih s rakom ni dan danas se ne zna” - ispričala je potresena Rogova.

Dujela je pred Tv kamere uspio dovesti mali broj preživjelih svjedoka moderne apokalipse čiji se život zaustavio kobnoga travnja. Neopisiva tragedija koja nije bila vidljiva samo na njihovim tijelima prenesena je na njihove obitelji, sjeli su skupa u kombi i uz pojačanu pratnju krenuli u zonu gdje je radioaktivna kontaminacija ostala ista kao i nesretnog dana…

“Ništa se nije, niti će se moći očistiti, samo dva kilometra do nuklearke pred vratima napuštenog grada Pripjata zaustavlja nas žica. Naoružani čuvari pokraj spuštene rampe u posebnim aluminijskim kombinezonima. I mi moramo promijeniti odjeću i obuću, koju ćemo na izlazu jednostavno baciti u koš, mjere opreza u epicentru katastrofe na najvišoj su razini. Pored dva tehničara naoružana mjeriteljima radijacije u kombi ulazimo snimatelj, asistent i ja. Za neugodan izlet imamo niti sat vremena, svako duže zadržavanje moglo bi škoditi našem zdravlju, a nikom nije do rizika. Dobar dio grada mogli smo snimiti samo u vožnji. Pripjat je niknuo sedamdesetih prošlog stoljeća da bi u onodobnim modernim zdanjima ugostio obitelji tehničara, inženjera i osoblja novonastalog nuklearnog giganta” - opisuje na duplerici kolega s RAI-ja.

I nastavlja: “Dok u laganoj vožnji snimamo zastrašujuće prazne višekatnice, u mislima mi se vraćaju slike grada viđene u obiteljima evakuiranih, bio je to tipičan model malih gradova u SSSR-u, široke ulice s dosta zelenila, besplatni namješteni stanovi, škole za sve uzraste, bolnice s dobro organiziranom zdravstvenom zaštitom, kina, kazališta. Dom kulture, sportski centar, sve što je bilo potrebno za ugodan život po modelu Sovjetskog Saveza. Interesantno da je taj grad sasvim normalno živio i na dan kada se dogodila nedaleka eksplozija. Nije bilo nikakvih upozorenja, čule su se tek glasine kako je te noći u centrali izbio požar. U subotu je bio divan proljetni dan, sva su djeca uživala na suncu, u prirodi. Nikome nije padalo na pamet da ostane zatvoren u stanu, doma.

I da se tako barem donekle spasi. Grad je živio praznički, slavilo se nekoliko svadbi. Georgij i Raisa Kurgan su mi ispričali kako su izgubili sina koji je bio u svatovima i kako su gotovo svi sudionici toga pira preminuli u narednih nekoliko mjeseci. U Pripjatu je sve izgledalo normalno do nedjelje u 14 sati. Odmah nakon ručka, ušle su stotine i stotine autobusa i kamiona kako bi što je moguće prije evakuirali kompletan grad. Ljudi su bili zatečeni i rijetko je tko znao što se ustvari događa. Nekima je bilo i - zabavno, bili su uvjereni da napuštaju mjesto na samo dva-tri dana, i da će se ubrzo vratiti. Prošlo je toliko godina i nisu se vratili - nikada. Preživjeli su svjedoci tragedije čija se sudbina ni dan danas ne zna” - tužnim slovima pripovijeda novinar. Oblak smrti spustio je na grad najveći dio tragičnog tereta. Ni teoretski nije moguće bonificirati Pripjat za idućih 100-200 godina. Postojao je i projekt da se pokrije zauvijek pijeskom i postane brdo, zemljani spomenik, uz preveliki trošak i veliki broj upitnih ljudskih života. Snimatelj Alexander Radinsky, Ukrajinac, vlažnih je očiju odabirao kadrove i čekao pristanak autora...

Mrtva priroda

“Stupili smo na tlo nesretnog grada, mjesto na kojemu je nekada bilo toliko živahne djece, Luna Park. I sve je tu ostalo nedirnuto, igračke su ostale na ljuljačkama, medvjedić otrgnut iz zagrljaja mališana. Nitko od preživjele djece koju sam susreo nije se sjećao nedjeljnog popodneva. Ali su svi s teškim zdravstvenim posljedicama. Iako smo bili zakoračili u proljeće, tamo već odavno nije u prirodi bilo znakova ikakvog života. Suha stabla naslonjena jedno na drugo, uvenula trava. Prve znakove života naišli smo na improviziranom groblju, izvan zone “off-limits”, gdje nesretnici černobilske tragedije nalaze svoj vječni mir daleko od normalnog svijeta. I kao mrtvi, za okolinu su opasni. To je posljednje počivalište koje se sve više širi i krade prostor bolesnoj šumi. Između šume križeva u objektiv hvatamo žalosnu majku koja je došla na grob sinu i po pravoslavnom običaju donijela poklone, dvije cigarete i - nekoliko bombona. Na križu dva datuma, 1986-2001” - završava tužan izvještaj s obilaska ozračenog područja i “grada duhova” Miljenko Dujela. Horor nad hororima. Ne film, i ne san. Ni noćna mora. Java. Mrtvi ljudi i priroda kao alarmantno upozorenje nama živima.

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano