Marko Radović: Pobijedio sam leukemiju! Evo me doma…

Promatra malo nas, pa laptop i ekran ispred sebe, namješta kameru, na licu smiješak, onaj kakav novinari nerijetko opišu kao “od uha do uha”. Ispod prozirnih naočala ipak kao da smo zamijetili suzu kako klizi niz obraz. Jednu, ali ipak:

“Ma. Radosnica…” – ustvari vlada tišina, no laganim zamahom ruke kao da nam se ispričava. Tek je postao punoljetan, a iza njega već sada stoji velika životna priča. Moćna. Na trenutak mučna, ali puna optimizma. Ne želimo isuviše smetati, bit će vremena. Rečenice same teku, bujica emocija. Rijeka rečenica. I života…

Krvna stanica

Izvanredni Petra Rudić i Marko Radović; Slavili Marko Radović i Lucija Aralica; Najbolji u 2016. Lea Ikić i Marko Radović; Božo Puhalović i Marko Radović briljirali na Prvenstvu Regije 1.** Novi šampion maratona Preko - Zadar: Nakon 0.55,41 u cilj je kao najbrži 5.8.2017. ušao plivač Marko Radović, (16), prvi Zadranin na tronu poslije 10 godina.

“More je bilo taman. Mirno i toplo, ali i da nije bilo takvo, bio sam spreman. Pa dnevno na treninzima znam otplivati 6-7 kilometara. Naravno, sretan sam!” - kazao je zadihan i mokar novinarima prvak dugoprugaš, izrazito raspoložen, vedar, duhovit i zafrkant… Naslovi su to i citati niza tekstova o izuzetnim uspjesima zadarskih plivačkih vedeta, jedno ime i prezime učestalo su se ponavljali, zadnjih ljeta. Točno dvije godine iza:

“Prije proglašenja pobjednika, važno je to da je pobjednik pobjednika s nama! Sretni smo danas” - napisali su 5.8.2019. u Facebook statusu iz PK Zadar. Prilažući izvještaju s netom priređena u uvodu spomenuta tradicionalna maratona i fotku - Marka Radovića. Uz desetke komentara: “Bravo, naš junak! Hrabar i odvažan! Plivač i borac!”.

Priča o bitci koja se vodila blizu devet mjeseci počela je lani, sredinom studenoga. “Imam leukemiju” - šokirao je nedugo iza objavom mnoštvo FB prijatelja i prijateljica. U idućim mjesecima ispričat će nam na Youtube kanalu Mladi lovac priču o tome kako je proveo dvjestotinjak dana u Zagrebu na liječenju, prenijeti dojmove, lijepa, ružna, i sretna i tužna iskustva, što mu je bilo u glavi, i što je sve radio, tih tridesetak tjedana.

“Od 13.11.2018. do 2.8.2019.proveo sam na Rebru, na Odjelu za hematologiju i onkologiju, i sada sam napokon ima dva tjedna došao doma. Bavio sam se prilično uspješno aktivnim plivanjem, od drugog razreda osnovne do lani, najprije sam naravno počeo na Kolovarama, onda na bazenu Višnjika. Bio sam fit u formi i sve to, i odjednom me zadesila bolest, leukemija je bila dijagnoza.

Rak krvi, koštana srž mi, objasnili su, nije proizvodila dovoljno bijelih krvnih stanica. Imao sam previše tih zloćudnih, iako sam trenirao, sportski živio, nažalost svatko ih može dobiti, bolest ni tu ne bira…” - otkriva.

U listopadu se na jednom natjecanju loše osjećao, slab i nemoćan.

“Nisam utrku uspio isplivati, bio sam koma, umoran. Nekakav čudan osjećaj, bio sam sve, samo nisam bio ja. Brzo nakon natjecanja krenula je najprije temperatura, pa kašalj, kao nekakva lagana viroza. Liječnik mi je propisao antibiotik, poslije par dana temperatura je pala, kašalj stao, ali ja sam i dalje bio blijed i nemoćan, nisam mogao napraviti ni pet sklekova, ništa. Nisam u tom razdoblju ni trenirao, nije bilo smisla. Brat i sestra su mi se rugali, doslovno, bio sam u takvom stanju, nikakav. Temperatura se vratila, ustvari periodično se dizala i spuštala. Ono, osjećao bih se skroz ok, izmjerim temperaturu kad tamo 38 i pol, i potom naglo prođe kako je i došla. Pošao sam u školu, pisao sam ispite, i znojio bih se na testovima, ali računao sam to kao normalnu stvar za đaka u tim situacijama.

Baš se sjećam, bio je tjelesni, igrali smo tenis, bilo je sunce, oko 11 sati, uhvatio me najednom, iznenada, čudan umor, nisam znao što mi je, mislio sam da će proći, nisam uopće imao pojma što se događa. Nisam znao gdje sam. Dva dana iza opet sam dobio temperaturu, poslijepodne sam trebao u školu, no ujutro mi se ponovno pojavila fibra. Mislim, 38. Ostao sam doma, popodne oko 5 sati mama me odvela vaditi krv, koju čitavo to vrijeme nisam nijednom kontrolirao, kao nije trebalo, u pitanju je kako su kazali obična viroza” - prepričava.

Nije sumnjao ni na kakvu bolest, kamoli da je teško bolestan. Na Pedijatriji su mu izvadili krv, spojili na infuziju, pričekao je nalaze, usput i slikao pluća. Navečer iza 10 su došli nalazi, i zabrinuta doktorica:

“Rekla je da nisu dobri, i preporučila nam dodatan pregled, u Zagrebu ili Splitu, već sutra ujutro samo se nacrtali na Hematologiji u Zagrebu, na Rebru, spakirali smo se tek tako, uzeli robu, odjeću i obuću, dovoljnu za nekoliko dana. Najprije su mi obavili punkciju, uzeli uzorak koštane srži, nisam bio pod anestezijom, promatrao sam začuđeno kako mi zabijaju iglu u prsa. Prvi dan, po dolasku sam upoznao Elmu, dogodilo se da je baš tada slučajno pala i dobila modricu, pa je dugo kružila fora na našem odjelu kako je pala jer je vidjela novog dečka. Haha. Ušao sam u sobu, devetku, trokrevetnu i jedinu s kupaonicom, i vidio sam pored sebe dijete, bez kose, sklupčano na krevetu, kroz glavu mi je prošlo milijun pitanja. Kako i što ja radim tu, ne osjećam se grozno, ne može meni biti ništa strašno, skoro cijeli život naporno treniram, igram nogomet, plivam preko deset godina. Teško mi je o tome pričati sada, samo trenutak…” - zastaje zagledam nekuda kroz prozor u daljinu kao da dotad zdrav, snažan, mlad i perspektivan sportaš, sve opisano iznova proživljava.

Laptop i potpora

“Trebao sam proći cijeli hodnik da bih došao do svoje sobe, pamtim da nisam htio pogledati nikoga, tko je unutra, neki nemir me uhvatio, intuitivno bilo me strah... sam sebi sam se činio zdrav, a oni su bolesni, uhvatila me i neka neugoda. Drugi dan mi je bio najteži, kada je došao doktor, i isti dan je krenula kemoterapija. Došao sam, kasnije su mi rekli, u visokom riziku, s dosta zloćudnih stanica. Treći dan me glava jako boljela, nisam imao apetita. Kao nuspojava, povraćao sam, i jezik mi je otekao, nisam ništa mogao govoriti, mjesec i pol dana ni riječ nisam mogao reći, niti staviti nešto u usta. Pio sam vrlo malo, i jeo sam samo juhu, izgubio sam dosta kilograma, sa 80 sam u kratkom vremenu došao na 67.

Ramena su se stisla, nigdje mišića. Izgledao mršaviji nego što sam i stvarno bio, sada sam se vratio na 78 kila. No, znao sam, uvjeravao sebe, da će to proći, ta nužna faza oporavka. Komunicirao sam s obitelji i cimerima putem mobitela” - tješio bi se kako treba malo i istrpiti i da će biti samo bolje onda, iz dana u dan.

“Pozdravio bih sve koji su mi tada pomagali, nikada to neću zaboraviti, hvala im, medicinskim sestrama, liječnicima, i čistačicama, ma svima skupa. Prve dvije terapije su me doslovno ubile, nakon druge sam se oslobodio tih zlih stanica, značajno manji je bio njihov postotak. Tijekom osam mjeseci sam svaki dan bio spojen na kateter, primao sam četiri ciklusa kemoterapija. Najteži mi je u dolasku ipak bio možda drugi dan, kada sam se čuo sa svojima doma, bratom Stipom i sestrom, Ivana je plakala na telefonu da ću biti ćelav. Imao sam sreću i da mi je u slučaju potrebe mogući donor matičnih stanica ona, što je najbolja opcija za transplataciju koja je kasnije i uslijedila” - pojašnjava. Dani su prolazili izuzetno sporo, dan po dan.

“Prvi tjedan je došla psihologinja koja me upoznala sa stvarima koje me čekaju narednih tjedana, i ispadanjem kose, koja mi je počela ispadati drugi-treći tjedan. Jedno jutro krenuo sam se tuširati, busen kose mi je ostao u rukama. Kemoterapija je trajala četiri puta po prosječno pet dana, nakon toga su slijedila dva tjedna oporavka. Najteži i najkritičniji dan mi je u bolnici bio početkom prosinca. Došao nas je posjetiti Zlatko Dalić, nogometni izbornik, nisam mogao govoriti, imao sam temperaturu 39.0. Prebacili su me u izolaciju, sam u sobi, da ne bih pokupio neku infekciju koja bi mladiću s akutnom mijeliočnom leukemijom mogla biti krajnje životno opasna” - i tu je ostao tri-4 tjedna. Božić i Novu godinu je proveo sa svojima.

“Pustili su me na nekoliko dana, u Zagrebu, svih devet mjeseci nisam dolazio u Zadar. Tada sam se sprijateljio s Valentinom koji je kao i ja obožavao Fortnite, igrali smo dugo u noć, tako je počelo moje "strimanje", trebao sam nešto da me zaokupi, nisam htio biti cijelo vrijeme na mobitelu, čisto iz zabave, igrao sam s dosta poznatih ljudi iz toga područja. Leonom Dejanovićem, Nugatom, The Sikrtom, Nunijem, Rajkiyaom, redom velikim imenima. Bili su mi iznimna podrška. Prvenstveno, krenuo sam “strimati” čisto iz zabave i da mi nekako vrijeme brže prođe jer ipak provesti osam mjeseci nije kratak period, naročito za dječaka, tinejdžera. Razmišljao sam, ako već meni nije bila potrebna pomoć u novčanom smislu, zašto ne bih probao nešto usput i skupiti dok “strimam” kao što i inače rade “strimeri” za nekoga potrebnoga. Donacija je bilo, a moj kanal je bio prepoznat i sa strane poznatih youtubera koji su na našoj YT sceni već nekoliko godina. To me motiviralo i dalo znak da radim dobru stvar. Želio bih istaknuti kako su se uključili i osnovna i srednja škola, i Bartul Kašić i Juraj Baraković, koje su mi pomogle da složim najnoviji setup. Gimnazija je od kupnje mojih majica za zadnji dan škole izdvojila veći dio i donirala u Zakladu dječje onkologije Rebro, na tome im hvala” - naglašava.

Dobivao je na tisuće upita tipa što mu je, što radi u bolnici, na sve je odgovarao, tvrdi, bez problema.

“Krenuo sam “strimati” dva puta dnevno, od 14 do 16 i od 20 do 22. Upoznao sam dosta dobrih i dragih ljudi, i oni su mi bili poticaj da izdržim, da se ne predam. Nakon zadnjeg ciklusa kemoterapije dobio sam infekciju u nozi,na preponi, morao sam ne neke operacije, stanje je bilo ozbiljno, pojavila se i lagana gangrena. Bilo je užasno, nisam mogao hodati, pod anestezijom dvadesetak dana. Početkom petog mjeseca uslijedila je napokon i transplatacija. Koju sam - prespavao, tih pola sata. Koliko sam nakon svega bio umoran. Da, 29.4., sam napunio 18 godina, a 2.5. je bila transplatacija. Ubuduće slavim dva rođendana, u tjedan dana. Hvala Bogu, prošlo je najstrašnije, dolazim sebi, vratio mi se apetit, vraćam se i starim navikama. Istina, moram nešto strože paziti na sebe, pijem dosta tableta, iz bolnice sam izašao prvi dan ljeta” - priča nam. Radostan...

“Bio sam četvrti razred gimnazije imao sam u planu pisati maturu, ali poslije se razvuklo, nisam cijelo drugo polugodište išao u školu, u bolnici nije bilo pravih uvjeta, spremati nešto površno mi se nije dalo, niti bih htio, ponavljati ću na jesen opet četvrti, ispočetka. Najvjerojatnije neću prvo polugodište pohađati nastavu, ne smijem u gužvu, da ne pokupim neku bakteriju, u drugom polugodištu bih krenuo, ovisno o nalazima. Jedva sam se čekao vratiti doma, susresti sa školskim i klupskim kolegama, prijateljima iz kvarta i razreda, pomalo se vraćam u normalu, snimam videa, dobro se osjećam, radujem se normalnom životu koliko mogu, i sretan sam” - uvjerava nas. I komentira:

Pozitivna - psiha

“Najvažnija je psiha, riješiti se straha, jer ne može tebi ni doktor, ni sestra, ni roditelji, nitko ne može reći kako ćeš ti se boriti i nositi s bolesti, to je po meni sve psiha. Tako da, ako vjeruješ da će ti proći dobro, onda će i proći, siguran sam. Dan po dan, to mi je bila najdraža izreka. Iskreno, nisam ni u jednom trenutku se plašio posebno za život, da ću umrijeti, vjerovao sam medicini, znao sam kako će sve proći na najbolji mogući način. Bolest se može povratiti, ali nakon trasplatacije za to su na sreću minimalne šanse, ne smijem na sunce, ići u kafiće, jesti u Mc-a, ni puno masne hrane, moram nositi masku kada idem van. To je najmanji problem, nakon svega. Ne brinem, potpuno sam opušten, cijelo vrijeme sam imao pozitivan borbeni stav, čak sam i roditeljima bio potpora. Borba je bila teška, iscrpljujuća i neizvjesna, ali opaka leukemija se povukla. Poražena!” - njegova priča prava je inspiracija, dirljiva, teška, ali - iznimno pozitivna. P.L.


KAPA DOLJE ZA VELIKOG RATNIKA

U Plivačkom klubu Zadar i KDP Donat su presretni povratkom i oporavkom mladog člana… “Marko je oduvijek tip s kojim je ugodno raditi, komunicirati, imati ga u ekipi! Opušten,objektivan, svima prijatelj, u našoj sportskoj obitelji iz malih dana ima moć privući kolege oko sebe, voli držati stvari za sebe, ali kad ga nešto tišti - to mora van. Isto me iznenadio otvorenošću u teškim trenucima. I impresionirao stanjem uma cijelo vrijeme boravka izvan doma. Uistinu, otkrio nam je velikog ratnika u sebi, ali istodobno i zadivio borbom i rezultatima borbe koja nije bila niti malo lagana. Mogu reći u ime cijelog kluba da nam je jako nedostajao i da smo ponosni i na njega i na cijelu obitelj, kapa dolje za svaki teški trenutak i svaki teški dan” - tvrdi Josipa Nekić, trenerica PK Zadar...


UZROK - NEPOZNAT

Leukemija ili leukoza je zloćudna bolest krvotvornih organa. Nije definitivno poznato što je prouzrokuje, međutim nekoliko čimbenika izgleda utječe na njihov razvoj: genetički čimbenici, kemikalije, virus ili radijacija. Oni su ipak samo djelomičan razlog uzroka kod pojedinog pacijenta i odnose se samo na vrlo mali broj slučajeva. U većini razlog unatoč suvremenoj medicini ostaje nepoznat. Naš narod davno je opisao leukemiju kao bolest u kojoj se “krv pretvara u vodu“ što je zapravo i točna definicija.

Leukemija je maligna bolest koštane srži koja dovodi do smanjenja produkcije normalnih stanica, u prvom redu eritrocita, krvinh pločica, trombocita i leukocita. Prvi znak leukemije je anemija. Okolina primjeti da je pacijent blijed, onda ga to potjera da ode provjeriti krvnu sliku, već tada se jasno vidi da je krv svjetlije boje i nije kao kod zdravih ljudi tamnocrvena. Neke vrste leukemije ne prouzrokuju nikakve simptome dok bolest nije već u odmaklom stadiju, a ponekad čak niti tada. To ne znači da bi čak i vrlo rana dijagnoza spriječila širenje bolesti jer je leukemija prilično raširena u koštanoj srži od svog samog početka.

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano