ZADARSKA NOSTALGIJA: Babići s Četiri kantuna...

Kad bi uša unutra izgledala bi malo škura, ali sam napamet zna di je osvijetljena veltrina sa paštama.

Tribalo se i malo gurati, sa obim rukama bi se naslonija na nju, ka’ da ćeš sve pašte zagrlit, glavu bi priljubija da ti oči budu bliže, a nos, iako ti je bija pritisnut na caklo, upia bi blagodat lipog mirisa kojin je bila ispunjena cila butiga…

Rajska aroma

"Eh, ta vrimena!" – otelo se u masi, krcatom Izložbenom dvoranom Znanstvene knjižnice u Ulici Ante Kuzmanića. Uzdah kao da se mogao dotaknuti, osjećaj opipati, pa i vonj, u zraku bio je nekako – sladak. Ili nam se to samo pričinilo, poput slike koja se najednom stvorila pred nama.

"U sjeni svetog Mihovila, kod Četiri kantuna, nema vrijednih ruku, nema starih vrata, samo sjećanja na okus sladoleda i kolača" – napisala je sjetno i čežno, poetski točno u prigodnoj predivnoj pjesmi prof. Zdenka Babić Tschiderer, baš kao i početni citat TV redatelja i novinara Miljenka Dujele Stanarca, uvodeći nas u živu bajku, svijet čudesa.

Onu i takav koji su nam zatitrali emocijama, a predstavio, prenio ih, darovao, prije koju godinu, a mi se danas u korona-izolaciji rado prisjećamo, i ne samo danas, ing. Ivan Babić, autor fotomonografije pod nazivom: “Babići s Četiri kantuna”.

"Nema Zadranina koji ne zna za: krojača Marčuna, postolara Marcelića, frizera Červara i slastičara Babića" – prisjetila se đačkih dana i “crno-bijelih podnih pločica, pulteva u boji svijetlog mahagonija, omiljenih stolova između dvaju vrata, i punih vitrina, i peći, i formom i izgledom savršenih sladoleda i krem-pita” Ana Strgačić-Trninić, a djetinjstva i nezaboravna “mirisa kuhane vanilije i izrađenog maslaca” prof. Željka Horvat-Vukelija.

"To je priča o mojim starima, kako sam je ja zapamtio i kakva mi je ostala u sjećanju, također u sjećanjima naših obiteljskih prijatelja i znanaca" – ističe pisac uratka u tvrdim smeđim koricama s kojih nas promatraju rodočelnici i prenositelji “rajskih, krasnih i osebujnih” aroma i mirisa, naširoko poznatih i prepoznatih u prvoj polovici, pa i desetljeće i nešto iza toga, 20. stoljeća.

Kroz prikaz obiteljske priče o likerskoj i slastičarskoj tradiciji Babićevih priča i priču o povijesti samoga Zadra. I njegova, usprkos i unatoč svim nedaćama, tegobama, kontroverzama, nesalomljiva građanskog identiteta. U razdoblju od 1902. kada je slastičarnu osnovao Martin Babić (1865.-1939.), doseljenik iz Ugljana kod Sinja, pa sve do blizu 70-tih godina prošlog stoljeća kada je preminuo Filip Babić, Ivanov otac.

"Po običaju toga doba, budući je imao dva sina, tatu i strica Ivana, otvorio je i dva lokala. Jedan je, slastičarna, bio u Ulici Mihovila Klaića, u prostoru u kojoj je sada kafić “Toni”, u jednoj od dviju zgrada koje su činile cjelinu, tada kao i danas. U zgradi do, sada su zlatarnica, prostorija za otkup zlata, prodavaonica cipela i filigranski dućan. Sve je to bilo vlasništvo mog djeda. I svi stanovi u tim zgradama. U prizemnim prostorijama kuća bila je također djedova – destilerija likera" – prepričava unuk Ivan.

Radeći neumorno i učeći, “dida” Martin je brzo stjecao nova znanja u svojoj struci, podizao kvalitetu proizvoda i netom nakon otvaranja tvrtke uz brdo pohvala počela su stizati priznanja. Osim vlastitih proizvoda u prodavaonicama je držao i uvezenu “slatku robu” iz susjednih zemalja. Trgovao je sa svima s kojima je u to doba bilo dozvoljeno, najviše naravno s Talijanima i Austrijancima, ali i Belgijancima.

"Tako su police njegovih radnji bile pune svih mogućih proizvoda. Izvrsnost slastičarske tradicije spominje i Gioia Calussi u “Profumi de Dalmazia”, gdje stoji da je Martin Babić bio znan po zlatnim garitulama s jajem obojenim u crveno, a za hvaljenu impresivnu i dojmljivu, kompletnu, ponudu nizao se i čitav red nagrada. Poput zlatnih medalja iz Bruxellesa, Genove, pa i internacionalne izložbe rada" – pamti autor zapisa.

Tu su, osim slastica, i “maraschino” i “cherry brandy”, i soda voda, i gazirano piće “Passarette”, a nakon bliske smrti oca i brata, 1939. u teško i turbulentno doba s aktivnošću nastavlja Filipova slastičarna. Fasada i interijer u vrijeme ITA uprave nisu se bitnije mijenjali, izuzev “laštri”, stakla na ulazu i izlozima.

"Na firmi djeda Martina uvijek je pisalo Babić, a ne Babich ili Martino Babich, što je naročito smetalo iredenti, Talijanima i “talijanašima”. Pa su razbijali izloge firmi Hrvata. Fasada koja je gledala prema crkvi i samostanu bila je od drva, stakla i mramora, lokal je imao 38 četvornih metara. Kolači su se pekli svakodnevno, i kao sladoledi mogli su se konzumirati stojeći za malim stolovima i okruglim stolcima. Nadomak šanka nalazili su se i aparat za expres kavu, punč ili čaj, ali i slavina za točenje piva. Nakon rata tata je nastavio raditi, no pod znatno izmijenjenim uvjetima. Nije više bilo blještavila, radilo se tek da se može preživjeti, a onda je uslijedila i nacionalizacija koja mu je oduzela sve, kao i drugim imućnijim građanima. Sjećam se kako se jedno jutro pojavila komisija, a njezin voditelj je rekao ocu da napusti lokal. Na oba vrata zapečetili su vosak"… – i tužno na 112 bogato ilustriranih stranica pripovijeda Ivan.

Egzistencija se kakva-takva donekle spasila izuzimanjem iz uzete imovine slastičanice, a tati se pridružila i mama Ljubica. Pravili su se slatkiši po starim receptima, isključivo iz prirodnih sastojaka, sladoledi i pred očima kupaca. Mlijeko su donosile žene s Bokanjca, svježa jaja iz Ravnih kotara. Krajem 60-ih stigao je i aparat za spravljanje šlaga. Kao pravi hit i senzacija.

Uz predivne unikatne torte po narudžbi, pite od jabuka i višanja, “dobošice”, košarice s punčem ili kremom i rafiole najpoznatije su zasigurno bile “pašte kreme”- kremšnite s dva sloja kreme i tri sloja vrlo hrskave švojade, lisnatog tijesta. Nešto posebno bile su “piramide”, ustvari stošci od snijega tučenih jaja i šećera koji su stajali na keksu od prhkanog tijesta, a to je sve prelivala tekuća čokolada.

"Otac je preminuo 1969. prerano s navršenih niti 57. Majka je kratko radila sama, zatim smo prostor iznajmili, onda i prodali, a mama je umrla 1987. U 68. godini života. Ja sam kao jedini muški potomak otišao u drugom smjeru i prekinuo tradiciju, ponajprije i zbog prethodno opisanih događaja" – prenosi nam Ivan Ive Babić i uz pomoć priređivača Drage Marića, recezenata Božidara Šimunića i Nebojše Gunjevića, likovno oblikovanje, grafičku pripremu i fotografije Bernarda Kotlara, snimke Morisa Nakića, ilustracije Marija Jelenkovića, i tisak TDA Brod iz Slavonskog Broda, u 300 primjeraka pitko i životno britko ispovijeda cijelu rodbinsku dramu, sudbinu, nastanak, tijek razvoja, i tihi odlazak u vječnost neizostavnog simbola nedavne povijesti “Donatova metropolisa”.

Mirisna nostalgija

Urednik i autor lijepo je složio za konac memorijala kao zaključak: Slastičarske tradicije Babićevih u Zadru više nema, ali ostale su i do danas drage uspomene na one koji su tu djelatnost utemeljili i održavali, ali i nostalgija za tim starim danima. Protok vremena neminovno nam donosi zaborav, jer je sve prolazno, a knjiga je pokušaj da se barem jedan dio tradicije obitelji Babić ipak spasi od zaborava.


HUMANI DAR

Tvorac knjige, ing. Ivan Ive Babić, darovao je na promociji u studenom 2017. pisani uradak svima koji su bili na promociji u ZK Zadar. Naravno kako je u trenu “planulo” skoro kompletno izdanje, a umjesto naplate djela, inače posvećena supruzi Ivani u 50. godišnjici braka, poručio je da svatko po želji donira svoj prilog u nabavku aparata za zračenje u Općoj bolnici kako pacijenti više ne bi kao sada trebali odlaziti na terapije put Rijeke, Splita ili Zagreba. Humanitaran potez podržala je i Lige protiv raka.

KALELARGA

Urednik i autor, monografiju s faksimilima mnogobrojnih diploma, medalja, fotki u kućnoj kolekciji sačuvana slastičarskog pribora, originalnih etiketa, primjeraka raznih faktura, računa i poslovnih korespondencija iz tih vremena, ukoričio je o svom trošku, ali najveća u poslastica 10 poglavlja jesu sjećanja sugrađana i drugih koji su se sladili u slastičarni koju su hodočastili brojni žitelji i gosti “Donatova grada”. Pa su o svom slatkom iskustvu s radošću izvijestili učiteljica Vesna Magaš, rođena Žmikić, prof. Šime Magaš, prof.dr.sc. Damir Magaš, prof. dr.sc. Juraj Gracin, dipl.ek.prof. Roman Segarić, TV redatelj i novinar Miljenko Dujela Stanarac, prof. dr. Sonja Valčić i dr. Branko Valčić, prof. Ana Vukić, Ana Strgačić-Trninić, prof. Željka Horvat-Vukelja, Ivan Ivica Jakaša i dipl. ing. Ante Tonči Jakaša. Poseban trenutak zbio se kada je na predstavljanju mješovita klapa Kolajna povela pjesmu “Kalelarga”, koju je potom čitava dvorana prihvatila i zapjevala uglas.

NABUBRENA NEPCA I RADOSNA SRCA

Ivan Babić, uz tehničko zvanje inženjera za organizaciju rada, bavio se uspješno umjetničkom fotografijom, motociklizmom, automobilizmom, bio radioamater, lovac, strijelac, pčelar, član Župnog vijeća Župe sv. Ivana Krstitelja i predsjednik Matice Zadrana. Knjigom je želio “vratiti dug prema roditeljima”…

"Kroz niz godina i različitih društvenih sustava i vremena, kultne Babićeve slastice i pića su tažili žeđ i glad, tjerajući umor i bol, čudovite delicije činile su da se ljudi kreću s više ravnoteže, nabubrena nepca i radosna srca" – napisao je Nebojša Gunjević, u recenziji uratka.

FASCINANTNA “PIRAMIDA”

Babićevih recepata na žalost nema. Nisu sačuvani, budući se uglavnom nisu ni pisali, nego su bili “u glavi” proizvođača. Potražnja za njima traje i dan danas, napose za “piramidom”, najpoznatijom među delicijama. Ivan Babić je kao ekskluzivu čitateljima priložio postupak izrade toga “slatkiša”:

"Od prhkog tijesta izradite keks promjera oko šest centimetara. Ako to niste u stanju uzmite bilo koji drugi keks, pa makar i “petit beurre”, kod “piramide” je podloga bila kružna, ali tko kaže da ne može biti i kvadratna. Bjelanjak odgovarajućeg broja jaja, ovisno koliko “piramida” želite napraviti, normalno “tucite” do potpune čvrstoće, a pred kraj, da se šaum ne bi poslije rastopio, dodajte šećer u prahu i nastavite “tući” dok se ne postigne puna čvrstoća. Istučeni bjelanjak, šaum, na jedan od različitih načina u obliku stošca postavite na pripremljen keks, to se obično radi “špricom” šireg otvora. Ili napravljenim lijevkom od masnog papira, kojeg ćete, kad ga napunite smjesom, s gornje strane zatvoriti presavijanjem papira nekoliko puta. Potom i istiskivati smjesu kroz na donjoj strani načinjeni otvor, moji su to radili s platnenim lijevcima, što je mnogo praktičnije i brže kod većih količina. Keks sa šaumom postavite na rešetke iz štednjaka ili slično, kako se isti, kada se naknadno prelije, čokoladom, ne bi zalijepio za podlogu, a kada ste postavili keks na rešetku i na istog “sagradili” piramidu, stožac, ostaje samo jednu po jednu preliti prethodno pripremljenom vrućom čokoladom. Iz posude u kojoj ste je rastopili prelijevajte je kacijolom, kružnim pokretima po svakom stošcu, ostavite da se čokolada stvrdne i dobili ste kolač znan kao – “piramida”. Ukoliko pri konzumaciji fali “ono nešto”, znači da “piramida” nije Babićeva, ali budite ponosni jer je vaša"… – naglašava autor “slasnog” književnog rada.

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano