MILJENKO DUJELA: O Stanovima i Stanarcima, nekada i danas...

Da se mom tati, a tek didu i njegovoj generaciji dignuti sada, ne znam bi li znali doći doma. Mislim, kući, koliko se toga promijenilo. Tamo gdje su bile maraške sada je Višnjik, tamo gdje je bio vinograd danas je Interspar. Put naših polja je Bili brig, novi grad. A mi smo ostali između dva naselja – Poluotoka, starog grada i novog grada…

Ritual i – prezimena

Pogledava u daljinu, promatra red katnica pod crvenim krovovima. Naziru se obrisi bijelih visokih reflektora nogometnog igrališta. Prebire prstima stari Narodni list na teškom drvenom stolu u dvorištu koje u prirodnom hladu na plus dvadeset i nešto u zraku – lako budi sjećanja.

“Nekada smo bili periferija Zadra. Tridesetih godina prošlog stoljeća, ja još normalno nisam bio rođen, ali mi je pričao ćaća, kako su Stanovi bili odmaralište i izletište Zadrana. Pogotovo nedjeljama. Onda se samo nedjeljama moglo feštati, blagovati, drugim danima se radilo ili u polju ili u fabrikama. Na Stanove bi dolazila gospoda iz grada jer je bilo nekoliko dobrih gostionica, u kojima se pilo dobro vino, jer je naše polje imalo dobre vinograde, a danas ne znam ima li sve skupa desetak čokova. Prodavalo se vino i privatno, stavila bi se grančica. Nedjeljom bi se na svim stranama igralo i na zogu, boćalo, tu bi bila naša intima. Pitoma gospoda iz grada nisu baš znala igrati pa tu nisu dolazila. No, dolazili su naši prijatelji, Arbanasi, Belafuža, Crno, Ploča, Puntamičani, Bokanjac, svi su bili tu, a bilo je i rodbinskih veza. Zadar je bio mali grad, kotar, nije naš čovjek mogao tako često ići put Drniša, Knina, ili Šibenika i Splita. Ženili su se tu, s našim prekrasnim Bokanjkama, Pločankama, Arbanaškama. Nedjeljom bi se okupljali…“ – priča Miljenko Dujela.

Poznati Zadranin koji je desetljećima živio u Italiji, na tamošnjoj nacionalnoj televiziji RAI bio montažer, redatelj, producent i – novinar. O životu i radu živahnog, vitalnog i mladolikog 74-godišnjaka, doista bi se mogla napisati debela knjiga. Intervjuirao je poznate ljude, od političara do Papa, a nedavno se kao umirovljenik vratio u Zadar. U njegovom slučaju ljubav prema rodnom gradu doista, kao da se može – “opipati prstima”. Neprestano je živio sa Zadrom, koji je redovno posjećivao, i svaki mjesec u ratnim godinama. Brojni posjeti su bili ispunjeni i humanitarnim i konkretnim radom za dobro grada, nije ni čudo da je lani postao i dobitnik Nagrade Grada Zadra. Zbog izuzetnog doprinosa Stanovima i Zadru, pa i kada u njima nije živio, sumještani su mu dodijelili mjesto počasnoga predsjednika Društva Stanaraca.

“Ne bih se toliko bavio sobom, to prepuštam drugima. Radije bih o mom kvartu, mojim Stanovima. Nekada i sada. Pričao sam o početku i sredini prošlog stoljeća. Najveći rivalitet je bio s Arbanasima. Puno anegdota, znate ono na boćama, zezali bi se da su Arbanasi računali rezultat na način: punat je tvoj, ali ti ga ne dam. Mi smo kao djeca poslije četiri godine škole ovdje, odlazili u školu kod njih, u Arbanase, tamo smo susretali sinove onih koji su tu dolazili na boće, tako smo se družili, prijateljevali, naročito pedesetih i šezdesetih godina. Tridesetih godina, kada smo bili pod Italijom, i stanovnici Stanova su bili gospoda, držali su do svog imidža. Jesu bili trudbenici, težaci, ali nedjeljom je obavezno bilo staviti klobuk, šešir, lipu kravatu, bilu košulju i – put grada. Bili smo župa sv. Šime, gravitirali gradu i odlazili tamo na misu, sjećam se da smo nakon toga išli na Babićeve pašte, to je bio ritual. Mi bi se dica onda s materama vratili, a naši bi očevi otišli prema Varošu, to je bilo nekako tabu za djecu i zabranjena zona. Tamo je, naime, bilo dosta taverna gdje se pilo, mogu slobodno reći da ono što su danas feštice na Poluotoku, to su Stanarci izmislili tridesetih prošlog stoljeća. Odlazili su od jedne do druge taverne, pjevali, bivali počašćeni pićima i ićima. Navodno je bila tu i koja kuća malo slobodnija. Tako da su naši očevi koji puta imali lagodniji život, sebi dozvolili malo oduška i prije seksualne revolucije šezdesetih godina” – duhovito nam prenosi pregršt zanimljivost iz onodobnog života Zadra i Stanova…

“Malo se zna da su Stanarci imali kupalište gdje je danas Veslački dom, tu smo se kupali do pedesetih, dok se nije most napravio, Bagnaia Spiaggia se napustila kada je tvornica mreža počela ispuštati boju u taj dio mora, i kada je Jazine šporkicom zagadila klaonica. To je sada sasvim druga slika našeg kvarta. Da ne kažem nešto o supermarketima koji su nas okružili, kojih imamo na svaka dva koraka. Naše matere su išle praviti spizu na Relji ili kod Vice, u gradu je bilo nekoliko dućana. Nosili su u kofama, za mjesec dana. Kupovali su se čak i tvrdi kolači koji su se onda dodatno sušili u konobama. Kruh, tko je mogao pravio je doma, tko nije kupovao bi kod Krstića. I mi smo sada, u neku ruku, doživjeli globalizaciju, neke stvari smo izgubili, neke dobili, ne bih htio kritizirati, ali mislim da su Stanovi najviše doživjeli promjena. Iz dva razloga, izgubili su svoje građanstvo, prije je tu bilo pet-šest prezimena, i samo ona. Dujela, Dukić, Perinović, Perinčići, Tikulin, Diskordia, Goić, Gazić i – Bonpan, prezime koje nije više uopće prisutno na Stanovima. Otišli su u Brazil i Italiju, nešto ih ima u Francuskoj, ali nisu povezani s njima. Imamo, istina, Bonpanov prilaz. Podijeli su ulice, imamo ih po tim prezimenima, starim, ali nemamo Perinovića i Dujela” – priča i komentira, veselo, živopisno, pomalo i zdvaja.

Tv i – kobila

“A svaka familija je bila mrvu karakteristična na svoj način, moram se pohvaliti da su moji intelektualci, naročito u kulturi i znanosti, odavde je poniknuo najmlađi naš akademik Andrej Dujella. Eto, kada se priča o kazalištu zadarskom, onda tih pedesetih godina, ne može se nikako preskočiti i zaboraviti koji su udio dali upravo Stanarci. I opernih pjevačica, pjevača, glumaca, plesačica, osoblja uz pozornicu i izvan, čak je i kazališni kafić držao Stanarac. Mi smo i na Stanovima imali malo kazalište, pokretač je bio brat Pino, prije odlaska u Zagreb na studij i crtani film, dosta smo napravili predstava. Ne znam, Hasanaginica, Trbonja, Dugonja, Vidonja, gostovali smo po nekim mjestima. Mene je posebno zanimala televizija. Kao neki predznak, sudbina, kod moje tete Jelice našla se 1963. prva televizijska kutija na Stanovima. Ja sam izgubio rano majku, živio u neimaštini, tako da se teta sjetila jedne stvari, svatko tko je u njenu kuhinjicu došao gledati televiziju, naguralo bi se po trideset-četrdeset ljudi, stavio bi po jedan dinarić za Miljenka – da ima za marendu sutradan. I 22.11. se dogodio atentat na Johna Kennedyja, pratili smo vijesti na talijanskoj televiziji, jer se tu samo ona mogla pratiti, uz lošu sliku na ekranu, “sa snigom”, sjećam se, okupilo se puno više ljudi pa sam dobio i više novaca. Niti šest -sedam godina iza bio sam u Rimu kada se dogodio atentat na drugog brata Kennedyja. I ja sam napravio emisiju, moja teta je to gledala, vidjela na špici moje ime i kazala: Vidite kako je lipa slika danas. Kad moj Miljenko radi na televiziji, nema više sniga” – prisjeća se Dujela mladosti i starih dana, imena, humornih crtica i tužnih događanja. Danas…

“Dobili smo modernu cestu, što je jako važno, ima i nogostup, prije je to bio rizičan put mališanima, đacima. Jedina zamjerka, ostali smo bez nečega što nam je bilo važno, raskrižja gdje se sve zbivalo, siđa gdje se sjedilo, diskutiralo, okolo plesalo kolo, blagovalo, žao nam je što to nije na neki način sačuvano, ali nažalost starosjedioce nije slušala struka. To nam je krivo, šteta. Raskrižje naše je izgubilo dušu, asfalt je tu, krasno, uredno, ali nekako kao betonizacija obale, kad ne vidiš kamen, val po stinama… I mali nogomet smo znali igrati ljeti u ekipama duhovitih i zanimljivih naziva: Debeli, Mršavi, Oženjeni, Neoženjeni, Sinovi, Zetovi, imali smo i momčadi imena Dinarski, to oni koji su ostali doma, i Devizni, koji smo otišli vani, nakon toga bi se družili, mi izvana nešto boljestojeći bi platili, no to se izgubilo jer nas više i nema. Sada igra utakmica Poglavarstva i Doktora. Boćanje je i dalje prisutno, na nešto modernijem zogu, napravilo se stvari zadnjih godina. Moja je želja i knjižnica, petstotinjak sam knjiga tu osobno namijenio, obećali su mi to gradski oci, a imamo na čelu i našeg Stanarca. Pa se normalno nadamo pomoći. Naravno, šalim se, znam da nije lako, očekivanja su i posla na svim stranama. Ima nešto što bi ipak htjeli, Stanovi imaju dosta problema s odvodnjom, nemamo je svi, svaka čast novim djelovima grada, koji su se našli prioritetni prije nas, ali mislim da je tu napravljena greška, nepravda prema Stanovima” – tvrdi nam.

“Postoji Društvo Stanaraca, 1992. smo osnovani, tijekom rata, da bi animirali naše Stanarce kojih ima puno u inozemstvu, povod je bila video kaseta i dokumentarni film koji sam napravio za moju Mjesnu zajednicu: Zadre, moj galebe, moja slobodo, a štancana u desetak tisuća primjeraka. Pomogao nam je i Tomislav Ivčić, umnožio dokumentarac o razaranju Zadra koji smo poslali vani da naši ljudi vide što se ustvari događa doma. I onda smo krenuli s udrugom, koja je otvorena svima. Preuzeli smo uz ostalo i organizaciju fešti uz načelo da se ni na jednoj neće plaćati ulaz. I što je više moguće, ako nađemo dovoljno sponzora, da ponudimo i hranu, što je danas u praksi, zbog čega sam i zadovoljan i ponosan” – naglašava.

“Stanovi su sada veliki, dok se nije napravila župa Blaženog A.Stepinca, bila je župa veća nego Biograd. Bio sam ministrant pedesetih, kad je blagoslov kuća trajao od osam ujutro do ure popodne, danas preko petnaest dana. U Stanarska prezimena nekada, polovinom prošlog stoljeća su ulazila i sva ona koja su gravitirala Relji: Tičina, Dellavia, Večeralo, Baćokin i Murat. Oni se spominju u rugalici o Kobili Vidri koja je 1900 krepala poglavaru Zadra Rukavini i koji ju je tu donio dijeleći nam meso na Stanovima. Bilo je kod nas i biciklista i motociklista. Dukić i Večeralo su bili među glavnima u ono doba u utrkama motora. Rivalitet je bio veliki njih dva, nisi mogao gledati kao danas na Tv-u svaki trenutak, nego si stao na nekom mjestu uz stazu i vidiš ih kada prolaze pored nas. I tako, u nekom momentu nema Dukića. Na zavoju ga je Večeralo nogom malo gurnuo, tamo gdje nitko nije gledao, i on je završio pored kolnika. Nisam nostalgičar, kako bi se možda dalo izvući iz ovoga. Ma, sjedim u mom dvoru, i uživam. I sjetim se mojih, zašto moj otac nije guštao kao i ja sada. Bila su druga vremena, i siromaštvo, i svašta. Da, sretan sam. Nakon pet desetljeća izbivanja, iako sam dolazio tri-četiri puta godišnje tu, uvijek mi je bila želja i namjera vratiti se doma. Možda sam dao i subjektivan prikaz, pa se ispričavam” – tvrdi Dujela. Boji se da bi Stanovi pomalo mogli izgubiti identitet, stari su se nekako povukli pred mladima…

“Nove generacije bi morale znati kako ne počinje povijest s njima. Nešto se prije dogodilo i nešto su prije napravili neki drugi. I to treba poštivati, gajiti i na tome raditi, to je bio moj moto – učiti od onih koji su već nešto napravili do sada. Naslijedio bih to i nadogradio s novim idejama. Danas nažalost čujem često: a to su oni, to ne treba”.

Danas i – sutra

“Branko je aktivan bio prije, i danas je, ima malo više ugleda da digne slušalicu i da se nešto možda napravi. Mi možemo i njegovom zaslugom na fešti tri tisuće duša nahraniti, kao što je Isus ribom, tako i mi tunjevinom i pljeskavicama. Normalna stvar, gradonačelnik ima itekako drugog posla, a ne samo misliti na Stanove, ali eto… morat će i za Stanarce nešto napraviti, haha. Eno, obećali su davno kako će stara škola dobiti novi, funkcionalniji i pristojniji izgled unutarnjeg prostora. Posebno jer su tu Mjesni odbor, Udruga umirovljenika… obećali su… i ako se već počelo davati ulicama imena po plemenima, neka se ne zaboravi i nas… I ta kanalizacija, stalno nam govore: dogodine, dogodine dođite, nema problema. To me podsjeća na anegdotu, kada su Kaljani dolazili u Gaženicu, ostavili bi tu brod, tamo je bila gostiona koja se zvala – Jedan dan života. Unutra je pisalo: Danas plati, a sutra će biti mukte, i čovjek naravna stvar dobro pojede, plati obilan ručak, i dođe sutra, a sutra opet na istom mjestu i dalje normalno stoji izvješena ista poruka… Tako ne bih htio da nam kažu: Bit će, a kada, bit će, sutra…


KRALJICA MIRA

Pod kapom Društva Stanaraca u Stanovima se sredinom i koncem kolovoza priređuje tradicionalna fešta uz blagdan Kraljice mira. Program je tako lani započeo 16.8. ženskim turnirom u boćama – tako su Stanarske Kapulice osvojile zlato, srebrne su Casele sa Stanova, dok je broncu uzela Relax ekipa. Naravno, održan je i turnir za muške u boćama. Revijalni futsal susret odigrali su Bili brig i Stanovi, MNK Stanovi i MNK Kontra, Liječnici i Grad Zadar, otvorila se i izložba “Linijska plovidba” fotografa Borisa Kačana. Bilo je i nešto za najmlađe, u dvorištu OŠ Stanovi su mogli uživati u predstavi “Pinocchio” Dragon Teatra. U četvrtak, 22.8. ulicama je prošla budnica Gradske glazbe, navečer u središnjem dijelu programa nastupili su i zabavili nas Psihomodo Pop i Hot Staff. Uvjereni smo kako će na Stavima biti slično, veselo, sretno i berićetno, i nadolazećeg ljeta...

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano