DR:BENCUN-GUMZEJ:Traumatsko iskustvo mijenja našu djecu i- nas!

O čemu pisati u vrijeme ovakve - Krize? Toliko toga o koronavirusu je već napisano, od iskustava do znanstvenih radova, sve relevantne struke daju preporuke kako se ponašati, zaštititi, što treba, a što nikako ne smijemo raditi...

"Ja ću pokušati osvijestiti važnost utjecaja ovih kriznih vremena na formiranje nas samih i naše djece, izuzetno je bitno da mi odrasli razumijemo koliko će traga na njima ostaviti ovo što se događa. Mislim da je usporedivo sa traumom koju je rat ostavio na generaciju današnjih tridesetogodišnjaka/četrdesetogodišnjaka! Djeci za formiranje relativno zdrave strukture osobnosti treba prvenstveno sigurnost koja uključuje stabilnost, predvidivost, prihvaćanje i razumijevanje, kako to osigurati u vrijeme pandemije, potresa….?" - pita se Polona Bencun-Gumzej, liječnica specijalistica školske i sveučilišne medicine s dugogodišnjim iskustvom u radu s mladima i obiteljima.

Rat, blokada i - obrana

"Da se razumijemo" - nastavlja - "ove i ovakve situacije nisu nešto novo: ratovi, krize, pandemije, potresi i druge kataklizme … Povijest obiluje takvim događajima! Ono što je novo je brzina kojom se sve događa i brzina kojom vijesti putuju! Ubrzani tijek naših života ubrzava i katastrofe, nekada su epidemije napredovale brzinom kočije, danas brzinom aviona. A tek brzi protok znanja i informacija, nekada su putovale mjesecima, danas sekundama. I dezinformacije i zablude isto tako! Svaka napisana riječ i slika u vrlo kratkom roku dopire do jako puno ljudi. Čini mi se da je u ovom trenu odgovornost za napisano veća nego ikada! Odgovornost za sadržaj i način na koji ga prezentiramo! Ali ono što je apsolutni presedan u ljudskoj povijesti je način na koji se čovječanstvo solidarizira, dijeli znanje, iskustvo i informacije, šalje ljude i opremu, u drugi plan stavlja podjele i profit! Nema strana, nema - vaših i naših, nema blokova, čini se da konačno postajemo svjesni -koliko smo povezani, koliko smo svi dio iste priče, iste planete, ne samo ljudi već svako živo biće koje nastanjuje ovaj zeleni kamen u svemiru! Ne zaboravimo, svi smo u karanteni, naši svakodnevni uobičajeni životi su stavljeni na čekanje s ciljem da zaštitimo one među nama koji su najslabiji. Takvu demonstraciju humanosti mislim da nikada nismo vidjeli" - kazuje vrsna specijalistica školske medicine i poznata psihoterapeutkinja iz Zadra.

“Mikrobi su svugdje, mikrobi su svemoćni, mikrobi će imati posljednju riječ.” (Louis Pasteur, 19.st.). Mi kao 'najnaprednija' i definitivno najuspješnija vrsta u svom širenju našli smo se u situaciji 'rata' s najjednostavnijim oblikom života. Virusom koji ne jede, ne pije, ne raste, ali podjednako kao i mi ima svoje životne cikluse... Nas, evolucijski najnaprednija živa bića na svijetu, najkompleksniju životnu zajednicu, čovječanstvo, upravo je zaustavio jedan virus. I da se razumijemo, ovo nije - Rat, mi se ne borimo s virusom, mi pokušavamo naći načine suživota s njim, a da pritom zaštitimo najranjivije među nama! Zbog toga je ovo presedan u našoj povijesti! Suočen s ovom činjenicom naš mozak koji je evolucijski produkt prijašnjih kriza, kataklizmi i ratova ima reakcije kojima vlada onaj dio mozga koji baš i nije najviši u evolucijskoj hijerarhiji. Osnovni set suočavanja sa nečim što percipiramo kao životnu ugroženost su tri klasične reakcije: napad, bijeg i zaleđenost. One su posljedica aktivacije dijela mozga zaduženog za brzu procjenu opasnosti, vrste alarma (tzv. amigdale) za životnu opasnost. Čini mi se da je trenutno u izgradnji kolektivno iskustvo novog, četvrtog mehanizma: mreža suradnje cijele ljudske zajednice" - napominje naša sugovornica. Svatko od nas zadnjih tjedana proživljava manje-više iste osjećaje gubitka sigurnosti, straha, tjeskobe zbog opasnosti koja je u početku izgledala daleko i kao da se događa nekom drugom, i brzine kojom je ušla u naše susjedstvo i u naša dvorišta. Ti osjećaji variraju od blage tjeskobe i gropa u želucu do preplavljujućeg iskustva koje nas u potpunosti blokira.

"Da! Naš mozak ne vidi i ne čuje, najjednostavnije je da si ga predočimo kao zatvorenu jedinicu za obradu podatka koji pristižu iz naših osjeta, tijela i percepcije, naših osjećaja i naših misli. Ti podatci se obrađuju na način da se uspoređuju sa prijašnjim iskustvima, znanjima, uvjerenjima i situacijama. Doslovce u milisekundama mozak donosi brzu procjenu date situacije. Kako svatko od nas ima jedinstveno iskustvo, znanje, set uvjerenja, razmišljanja i osjećaja razlikujemo se i u doživljaju situacija poput ove!" - naglašava. Ipak, spektar naših reakcija (iako znamo ponekad i sami sebe iznenaditi) nije toliko nepredvidiv. Svaki klasični film katastrofe ima jasne karakterizacije likova s predvidivim reakcijama.

"Uvijek je tu jedan heroj koji preuzima vodstvo, slabić koji paničari i urla, fatalista koji vjeruje u božju ili čiju već kaznu, oportunista koji koristi gužvu da nešto ukrade, lihvar koji podiže cijenu zaštitnih maski, cinik koji paniku smiruje alkoholom i sve redom provocira. Sve ih prepoznajemo i sada, tu oko nas. Šalu na stranu, naša amigdala kada je suočena s nevidljivom opasnošću reagira ili pretjeranim paničarenjem (scenarij zaliha, modus preživljavanja) ili nekom vrstom negiranja. Negiranje je normalna pojava u fazi šoka zbog gubitaka. Sjetimo se opet scenarija klasičnog američkog filma. Što se dogodi kad osoba sazna nešto strašno? Kaže: 'Ne, nije moguće', 'Ma neće valjda?'. Trenutno se suočavamo sa gubitkom skoro svega što naš život čini „normalnim“. Gubimo osjećaj sigurnosti, mogućnost druženja, materijalne stvari, novac, posao, slobodu kretanja, neki trenutno u Zagrebu i sigurnost svoga doma"... - ističe psihoterapeutkinja. Negacija je jedan od obrambenih mehanizama. Oni nas brane od tjeskobe, nedozvoljenih misli, emocija i fantazija.

"Bez njih bismo bili bismo jako ranjivi. Važno osvijestiti svoje obrambene mehanizme, jer ako nisu prepoznati oni vladaju našim životima, ponašanjem, mislima i odnosima. Obzirom da smo izloženi nekoj vrsti zastoja života (karantena, samoizolacija) uz istovremeno predoziranje vijestima koje izazivaju silu jakih emocija i reakcija ovo bi mogao biti idealan trenutak za introspekciju, promatranje svojih procesa, povezanosti emocija, misli i reakcija, te vježbanje preusmjeravanja pažnje, rekonstrukcije vlastitog misaonog procesa, igranje s promjenom načina razmišljanja i perspektive gledanja na situaciju. Jer osjećaje teško možemo kontrolirati, no misli možemo puno lakše! Ukratko, treba znati što se zbiva, ali se okrenuti kreativnim aktivnostima, čitanju knjiga, učenju vještina za koje nikad nismo imali vremena (ples, sviranje, meditacija…..), sređivati fotografije, spremanju stvari koje nikad nismo imali vremena pospremiti, gledanju filmova i serija. Hraniti mozak uravnoteženim podražajima. Ne kažem da je jednostavno, ali, eto život nam je dao jedinstvenu priliku, zašto je ne iskoristiti?" - pita i pojašnjava nam. U situacijama kriza, kao što su ova pandemija i nedjeljni potres u Zagrebu skloni smo regresiji, odnosno 'vraćanju' na ranije nezrelije obrasce funkcioniranja.

"Kako mi odrasli, tako i djeca, moguće je da vaše dijete školske dobi počne sisati palac ili mokriti u snu. Regresija kao reakcija na krizne situacije u životu nas vraća u vrijeme kad smo bili dobro i sigurni ili u vrijeme kada smo zastali u razvoju. Pojednostavljeno gledanje vrlo kompleksne situacije, doživljaj svijeta na crno-bijeli način, poricanje opasnosti, rizično ponašanje, doživljaj osobne neranjivosti, zaokupljenost samo sobom – sve su to regresivni obrasci. Okretanje porocima, primjerice alkoholu, može biti način ublažavanja anksioznosti, ali i regresivan čin odrasle osobe" - navodi liječnica. Kod većine nas nakon prvotnog šoka izmjenjivati će se ljutnja, pa tuga, pa snalaženje s novim okolnostima života i konačno integracija, odnosno prihvaćanje. Te faze ne idu kod svih jednako brzo, niti nužno istim redoslijedom, ali dobra su nit vodilja u razumijevanju što nam se događa (osobno i ljudima oko nas).

"Neki, na žalost, zapnu u fazi šoka i nastavljaju negirati pod cijenu vlastitog i tuđeg zdravlja i sigurnosti. Svi ih viđamo svakodnevno tu oko nas kako krše pravila udaljenosti i prkose pozivajući se na svoje pravo i slobodu! Vrlo često nam jako pomaže ako se uključimo u pomaganje bližnjima ili zajednici, potpuno je svejedno kako, bitno da imamo osjećaj da svojom aktivnosti, svojim humorom, pjesmom ili požrtvovnošću, uslužnošću pomažemo. Jer u ovakvim trenutcima osjećaj bliskosti (ne fizičke, ako je moguće), pripadanja i vrijednosti jer smo dio zajednice daje nam ono što je najvažniji faktor preživljavanja: SMISAO" - tvrdi psihoterapeutkinja.

Kriza i percepcija

"Mi trebamo smisao da bi se mogli suočiti, nositi se i kostruktivno funkcionirati u situacijama koje su nam nezamislive. Koji bi logičan smisao mogla imati situacija pandemije, potresa, požara, rata u našem životu? Često smisao nalazimo pozivajući se na više razine (boga, prirodu…), nadajući se da netko zna zašto i da postoji neki viši poredak stvari koji mi ne vidimo. I to nam definitivno daje olakšanje, utjehu i smisao. A opet, možda bi smisao mogli naći u tome da sebi i djeci oko nas pokažemo kako izgleda čovječanstvo koje je ujedinjeno u krizi, kako se odrasli zrelo nose sa teškim situacijama, kako odrasli vladaju situacijom, kako izgleda zajednica koja poštuje stručnost, preuzima odgovornost, vjeruje u znanost? I na mikro razini naših obitelji kako izgledaju odrasli koji slušaju, uvažavaju, razumiju, podržavaju i preuzimaju odgovornost za najteže osjećaje i situacije kod sebe i svoje djece? Znam da sam idealist, i da ovo zvuči utopijski, ali zašto tome ne bi barem težili? Da, ono o čemu bi željela pisati jest što roditelji (i drugi odrasli u njihovoj blizini) u ovim danima mogu i trebaju činiti za djecu i adolescente, često zaboravimo kako djeca upijaju i kopiraju naše načine i modele nošenja s kriznim situacijama, naše mehanizme obrane i reakcije na iste. Svjesnost o tome nijednom roditelju (posebno ako gubimo kontrolu) nije ugodna, ali to je mjesto naše ogromne moći! Imamo moć da ih naučimo kako destruktivnim tako i konstruktivnim modelima nošenja sa teškim situacijama u životu, a biti će ih i u njihovom, kao što ih ima u našem! Ono što je bitno imati na umu da nisu sva djeca jednako ranjiva. Osim dobi i razvojnog statusa odgovor djece na krizu povezan je i s njihovim karakteristikama osobnosti, s načinom doživljavanja svijeta oko sebe. Neka imaju više strahova, neka manje, neka su sklona brizi, tjeskobi, neka nisu. Naravno da na to kako sada reagiraju utječu i njihova prijašnja stresna ili traumatska iskustva, djeca koja su i prije imala iskustvo da 'svijet nije sigurno mjesto' češće izražavaju anksioznost i ranjivija su i u aktualnoj krizi. Oni jednostavno trebaju više podrške od strane odraslih" -tvrdi Polona Bencun Gumzej i objašnjava:

"Moram priznati da sam dvostruko zabrinuta za djecu koja su i prije ove krizne situacije patila od anksioznosti, neodređenog i neugodnog osjećaj straha ili strepnje, tjeskobe koja djeluje i na misli i na doživljaje u tijelu, tjeskobe koja nije povezan s nikakvom 'objektivnom' situacijom. Najčešće zapravo jeste, samo smo mi skloni umanjivanju važnosti djetetove percepcije stvari. Često roditelji te djece dolaze po pomoć zbog raznih tjelesnih simptoma (trbobolje, glavobolje, lupanja srca, bolova) koji nemaju organsku podlogu. Takva djeca nepoznate situacije doživljavaju opasnima ili prijetećima i na njih reagiraju intenzivnije. Često se pojačavaju tjelesni simptomi (bolovi, tikovi), ali ponekad se razvijaju razni oblici pretjerane kontrole, izvođenja ponavljajućih ritualnih radnji, problemi spavanja i opsesivne misli" - napominje psihoterapeutkinja.

"Što je djeci potrebno za umirivanje anksioznosti, kako onima koji su i prije patili od nje, tako i onima koji su otporniji na anksioznost? Trebaju im odrasli koji znaju da je normalno imati neugodne i teške emocije i reakcije na ovakve teške situacije. Osjećaji uznemirenosti, straha, tjeskobe, ljutnje, nelagode, reakcije zaleđenosti, plača, izgubljenosti, negacije. Važno je te osjećaje i reakcije osvijestiti, prihvatiti, verbalizirati. Time oni gube na svom intenzitetu. Ako ne uspijevate u tome sami, potražite pomoć, postoji i dostupna je! Budite smireni, vaš primjer i način kako se vi nosite sa situacijom im je glavni orijentir. Ne zaboravite da oni jako dobro detektiraju vaše osjećaje, tako da je važno da budete iskreni, priznajte vlastitu tjeskobu i pokažite im da ona nije nešto jače od vas. Ne obećavajte djetetu kako se nešto neće desiti, ali ga uvjerite da ćete se sa situacijom moći nositi što god da se dogodi i da ćete biti tu za njega koliko god je u vašoj moći. Budite izvor sigurnosti, ponavljajte da ste tu za njega, pitajte dijete što bi mu pomoglo. Iskoristite igračke kojima ćete pridodati pojedine osobine (lav – snaga, sova – mudrost, marama – plašt nevidljivosti…..) pustite neka vas djetetova mašta vodi, ponekad oni jako dobro znaju što bi im trebalo, što bi im pomoglo….. Slušajte ih, pitajte što ih brine, čega se boje, što je najgore što si zamišljaju, potaknite ih da nacrtaju ili nekako kreativno izraze to što osjećaju (gluma, pjesma, ples). Nikako ne umanjujte njihove strahove, nemojte se smijati njihovom razumijevanju ili tumačenju situacije. Odgovarajte na pitanja, ma koliko se vama banalna činila, shvatite ih ozbiljno, pokažite razumijevanje!" - upoznaje nas i upozorava liječnica.

"Održavajte neki oblik rutine koliko god je to moguće, djeca se osjećaju sigurnija kada točno znaju što je slijedeće, vole predvidivost. Međutim, svakako izbjegavajte intenzivniji pritisak na djecu, veći nego u njihovoj uobičajenoj svakodnevici, posebno ukoliko imate malog perfekcionistu, jer djeca s anksioznim teškoćama često imaju u podlozi perfekcionizam. U održavanju strukture, vodite računa o zdravim navikama, vježbanju, prehrani, odmoru, snu, ali i prilikama za dokolicu i igru, puno igre! Uvažavajte djetetove osjećaje, ne umanjujte ih, ne skrećite im pažnju. Priznajte im svoje slične osjećaje, na taj način znaju da je to normalno! Kada prihvaćamo djetetove osjećaje, kada osjeća da ga razumijemo, ono postaje mirnije i spremnije na suradnju. Imenujte osjećaje, nacrtajte ih, izradite lutkice Ljutka, Srećku, Sramka, Ljubomorku, Tugana, Strašku…. Pridodajte svakom stupanj (malo, srednje, jako) …I opet, pustite ih da vas vode kroz igru s njima! Kroz igru ih vodite na način da prepoznaju kako se ti osjećaji manifestiraju u tijelu i kako upravljaju našim postupcima!" - savjetuje nam. I nastavlja:

"Ograničite i izloženost medijima, ali i stalnim informacijama o virusu, time ćete pomoći da dijete regulira svoju anksioznost. Ovo je važnije što je dijete mlađe. Međutim, i adolescentima je važno roditeljsko vođenje koje će pomoći da se suoče s eventualnim zbunjujućim i zastrašujućim informacijama. Iskoristite priliku da naučite i dijete i tinejdžere što su valjani i potvrđeni izvori vijesti, što je stručnost i kome treba vjerovati, potičite kritičko razmišljanje kako vaša djeca ne bi pala pod opasni utjecaj teorija zavjere o korona virusu. Adolescentska populacija, koja se najviše informira na društvenim mrežama, sklona je povesti se za karizmatičnim „revolucionarima“ i teorijama zavjere, opirati se autoritetu i rizično se ponašati. Zato, razgovarajte otvoreno i o ovakvim temama, pitajte ih za mišljenje i budite tu da ih usmjerite. Razgovarati ne znači ispitivati, pokušajte postavljati pitanja otvorenog tipa, koja nisu sugestivna, pitanja na koja je nemoguće odgovoriti sa - Da ili Ne. Više slušajte i zrcalite (ponavljajte što dijete ili tinejdžer govori) to im daje dvostruku potvrdu: slušam te, želim te razumjeti, zanimaš me. Važno je da slušamo bez osuđivanja, kritike i namjere da riješimo problem. Sam čin u kojem dijelimo svoje iskustvo s nekim tko je iskreno zainteresiran i sluša pomaže! Istražite, zajedno s djetetom (ako već niste prije) tehnike opuštanja. Lako ćete ih pronaći na internetu, neke su jako zanimljive i prilagođene djeci. Pomozite djetetu da se nauči smiriti. To mogu biti tehnike disanja, usmjeravanja pažnje, tjelesne aktivnosti, igre s osjetilima, slušanje glazbe, ples, igranje uloga, promatranje misli…. Neka djeca to mogu riječima i razgovorom, druga kroz aktivnost koju vole, treća kroz zagrljaj i utjehu ili omiljenu igračku. Manja djeca često prazne napetost (smiruju se) kroz motorički nemir, imajte razumijevanja. Pratite dijete i opažajte, ukoliko se djetetove anksiozne smetnje pojačaju, konzultirajte se sa stručnjacima. Ukoliko imate školarca, ne gubite živce pri pisanju zadaća, zapamtite to je njihova, a ne vaša škola! Čini mi se da se priličan broj roditelja ulovio na zamku on line škole u ovom periodu 'besposlenosti'" - poručuje vrsna psihoterapeutkinja.

Razumijevanje i - toplina

"Budite nježni, strpljivi i suosjećajni prema sebi i djetetu u ovom razdoblju. Pokazujte prihvaćanje, pružajte djetetu toplinu i razumijevanje. I nikako ne zaboravite da sve to treba i vama!. Vremena jesu teška i izazovna na više načina, ali kao što ništa ne učimo kada ponavljamo ono što znamo, tako nas upravo teška i izazovna vremena i situacije najviše oblikuju i iz njih najviše možemo naučiti, prvenstvo o sebi! Ako želimo učiti, naravno! U ovim vremenima možemo sebi i svojoj djeci pokazati što je to poštovanje, kako se preuzima odgovornost, osobna i društvena, kako se gradi zajedništvo! Ne znam kako će svijet izgledati nakon ovoga, nitko ne zna kako će izgledati svijet kada naša djeca odrastu, ali im možemo dati jedno novo iskustvo konstruktivnog nošenja s teškim situacijama u životu, a to je ono što će im sigurno trebati!" - zaključuje iskusna specijalistica školske medicine dokazana u radu s mladima i obiteljima...

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano