KREŠO ĆOSIĆ: Ne mogu bez - Zadra...

Krešimir Ćosić. Ili jednostavno- Krešo. Nama Zadranima i ljubiteljima igre pod obručima- ali i drugima- nema potrebe ponavljati hvalospjeve koje su o – po mnogima- ‘najvećem’ europskom košarkašu svih vremena ikada izrekli i napisali brojni- kolege košarkaši, treneri, novinari. Može se i ‘na dugo i na široko’. I ne može- jer ne bi stalo. Trebala bi nam cijela novina. I knjiga…

U mjesecu kada obilježavamo 25. obljetnicu njegova odlaska (Zagreb, 26.11.1948. – Baltimore, SAD, 25. svibnja 1995.) objavljujemo čak pet intervjua koje je slavni zadarski košarkaš dao Plavom vjesniku, Zovu, Nadi i beogradskom Tempu sada dalekih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tekstovi su- inače- preuzeti sa stranice Yugopapir.blogspot.com. Radi autentičnosti -razgovore prenosimo u cijelosti – uz tek neznatna pravopisna ispravljanja- kako su i objavljeni u ta četiri lista…

Franjo Harmat

(Plavi vjesnik, kolovoz 1967.): Potpora učitelja…

Nedavno je na međunarodnom turniru u Italiji, u jakoj konkurenciji istaknutih sovjetskih, talijanskih i čehoslovačkih igrača proglašen za najboljeg na turniru. Riječ je o osamnaestogodišnjem učeniku Pedagoške gimnazije, talentiranom košarkašu Krešimiru Ćosiću, koji svojom spretnošću, brzinom i bravuroznom igrom prisiljava gledaoce da skaču na noge i time postiže uspjehe u svom klubu ili u reprezentaciji, gdje je već tako mlad sebi osigurao sigurno mjesto. Nedavno sam prisustvovao svečanom dočeku KK Zadar s povratka iz Italije, gdje je ovaj klub na međunarodnom turniru svojom kvalitetnom igrom osvojio I mjesto i time potvrdio kvalitetu jugoslavenske košarke. Odmah pri silasku s broda čestitao sam mladom košarkašu na postignutom uspjehu i zamolio ga za razgovor. Kad sam idućeg dana pozvonio na vrata njegova stana pojavila se njegova majka. Rekla je da još spava -iako je bilo 9 ujutro.

No, ipak ga je pozvala. Kad je Krešimir ustao, ušli smo u njegovu lijepo uređenu sobu, na zidovima kojih vise uramljena razna priznanja i slike s nastupa. Sjeli smo za sto i započeli ovaj razgovor o kratkoj ali uspješnoj karijeri ovog mladog košarkaša, kojeg ovdje u Zadru mnogi nazivaju Gjergjinim zamjenikom.

–Ne mogu se pohvaliti dugom karijerom i zato su mi svi događaji vezani za početak u svježem sjećanju. U osnovnoj školi nisam nikad pomišljao na to da ću jednog dana igrati košarku. Moj jedini hobi bio je pisanje pjesmica, koje sam kao član literarne sekcije pisao za školske zidne novine. Iako sam uz to igrao i košarku ona me nije mnogo interesirala. Igrao sam je jedino na satovima tjelesnog vježbanja, ali ne zbog užitka, već iz obaveze prema tom predmetu u školi. Svojom visinom sam se izdvajao od drugova i zbog toga nije bilo čudo što sam pojedine utakmice sam rješavao, postigavši najviše koševa za svoju ekipu. Svi ostali igrači bili su niži od mene bar 40 centimetara. Kad sam s uspjehom završio osnovnu školu, upisao sam se u ovu koju i sad polazim- krenuo je s pričom košarkaš. I nastavio:

-Pohađanjem I razreda Pedagoške gimnazije sve sam se više počeo zanimati za košarku. Rado sam je igrao u školi a i bio sam u školskoj reprezentaciji. Kad smo jednom igrali protiv neke škole, na kraju utakmice mi je prišao jedan nepoznat čovjek i upitao me da li bih htio igrati košarku u klubu. U prvi trenutak sam se iznenadio i mislio sam da se neznanac šali. Ali, on je bio uporan i ponovio je pitanje. Onako od šale i bez razmišljanja, rekao sam da bih igrao i tako smo se dogovorili da to poslije podne dođem na trening KK Zadar. Našao sam se u nedoumici: da li da vjerujem neznancu? Ipak sam otišao -bez znanja roditelja- na trening- prisjeća se u novinama Ćosić. I otkriva:

-Tu sam odmah spazio svog novog znanca, koji me je ljubazno pozvao u klupsku svlačionicu i predstavio mi se kao trener Zadra. Objasnio mi je da me je pozvao zbog toga jer su mu potrebni mladi igrači poput mene. Zamislite kako mi je bilo?! Onako mlad, anoniman i neiskusan, odjednom sam se našao u društvu najboljih košarkaša Zadra. Kad sam izašao na igralište, odmah sam prepoznao Gjergju i Anića. Kad je trener objasnio ostalima da sam ja novi i da ću s njima trenirati, svi su me upadno motrili. I počeo sam trenirati…

Oni stariji su bili spremni na naporan trening, ali ja sam se umarao i znojio. No, nisam posustao. Kad sam se upoznao sa svojim suigračima, često su mi davali korisne savjete. Nakon nekoliko odigranih utakmica na treningu, trener je odjednom rekao: ‘Ovaj mladić je stvoren za košarku.’- ispričao je košarkaš. Naš razgovor je načas prekinula Krešimirova majka koja nas je poslužila vinom i kavom.Nasmijana i sretna, rekla je: ‘Tko bi se nadao da će jednog dana o mome sinu pisati novine? Znate, u početku smo mu branili da igra košarku, ali smo poslije razumjeli i sada je sve u redu.’- kazala je mama. Popili smo vino i uz pijuckanje kave nastavili razgovor.Krešimir je postao razgovorljiviji.

–Prvi javni nastup za KK Zadar odigrao som na svoj 16. rođendan. Gostovali smo u Skopju protiv Rabotničkoga. Bila je to prvenstvena utakmica na kojoj sam bio najmlađi igrač. Iako smo gostovali, sjećam se, katastrofalno smo ih porazili. Na toj sam utakmici dao desetak koševa za svoj klub, a to je bilo dovoljno da je trener bio sa mnom zadovoljan i imao me u vidu za predstojeća takmičenja. Paralelno s nastupima za klub iznenada sam dobio poziv za pripreme uoči Juniorskog evropskog šampionata. Bilo je to 1965. godine. Na natjecanju sam, prema ocjenama mnogih novinara, bio jedan od boljih igrača naše juniorske reprezentacije- napominje Krešo. Početak uspona:

-U ljetu iste godine uslijedio je i drugi poziv u reprezentaciju, ali sam zbog škole morao odustati. Upravo sam u to vrijeme polagao važne ispite u školi, tako da je moj nastup bio isključen. Bilo mi je veoma žao, ali sam se smirio kad sam čuo da se naša reprezentacija uspješno plasirala. Čekao sam slijedeći poziv u reprezentaciju, koji je ubrzo uslijedio. Prošla godina je za mene bila vrlo plodna. Najprije su došli pozivi u B reprezentaciju na Evropski šampionat što se održavao u Italiji. Kad sam bio pozvan na pripreme, naprosto nisam vjerovao do ću igrati protiv najboljih košarkaša Evrope! Kao na svakoj utakmici dosad- priča košarkaš- i ovdje sam se maksimalno zalagao. Poslije tog šampionata, uslijedilo je niz prvenstvenih, prijateljskih i međunarodnih utakmica. Prvi put za A reprezentaciju igrao sam prošle godine. Baš se naša reprezentacija u nešto pomlađenom sastavu spremala na turneju po Americi. Iako sam bio najmlađi član, svi su se prema meni odnosili vrlo pažljivo. Na toj turneji bio sam u odličnoj formi i koševe sam davao kao od šale. Svi su mi čestitali. To mi je dalo nove nade za zalaganja u košarci koja je postala dio mog života, dio mene. Nakon te turneje postao sam stalan član naše A reprezentacije- naglašava Ćosić.

Kako je u školi? Nastavnici su – tvrdi- prema meni naprosto savršeni. Potpuno me razumiju i ne žele da dajem ispite kad sam nespreman. Uvijek mi opravdaju izostanke s nastave i bodre me, govoreći mi da samo i dalje nastavim igrati košarku za koju sam stvoren. Inače, u školi sam dosad bio dobar učenik, i zato mi roditelji dopuštaju da nastavim u košarci…

“Ne mogu bez Zadra…”

J. Veličković (Tempo, ožujak 1969.)

Neshvatljivo je da je poznati beogradski arhitekt Uglješa Bogunović mogao napraviti tako kardinalnu grešku u projektiranju vrata na neboderu Politike! Košarkaš normalne visine mora se sagnuti kad ulazi u redakciju Tempa! – rekao je u šali reprezentativac i član Zadra Krešimir Ćosić.

-Pa mi, košarkaši, nismo liliputanci! Ja se provlačim kroz vrata, iako sam visok samo 2.06 m. Moj klupski kolega Kranjčević sa svojih 2.14 m morao bi se spustiti na koljena i uprljati – pantalone- op.a.- hlače!- rekao je- navodno- Ćosić.

-Košarkaški soj je pomalo čudnovat. Kao da nema nikakve veze sa sportom. Sjećam se, to je bilo 1963, ja sam imao 15 godina, bio sam visok 195 cm, a težak 60 kilograma. Strogo mi je bilo zabranjeno da se bavim sportom, pa sam ‘privatno’ rano ujutro, dok je igralište bilo prazno, ubacivao loptu u koš. To je tako išlo dok me jednog dana, točnije jednog jutra, nije zapazio nekadašnji trener Zadra Tičina.

Pozvao me na pravi popodnevni trening i – postao sam ilegalan član ekipe. Kažem ‘ilegalan’, jer me nije smeo stavljati u tim u strahu da ću se razboljeti, ili da će se nešto ‘slomiti’ u meni. Toliko sam bio filigranski građen i veoma krt. A još kad je čuo da ja danima ne jedem ništa, odustao je od namjere da me ubaci u tim. Preokret je nastao kad mi je otac, koji je hotelijer po struci, donio jedan američki košarkaški list koji je neki stranac zaboravio. Ja sam onda na fotografijama vidio mnoge profesionalne ‘štosove’ koje sam ujutro, tajno, kopirao i uvježbavao. A onda je došao moj dan sa veliko –’D’.

Na jednom treningu prikazao sam svoj novi repertoar i Tičina je bio prinuđen popustiti. Postavio mi je samo uvjet da moram više jesti. I ja sam samo zbog košarke postao gurman. U to vrijeme moj dnevni jelovnik sastojao se od dva kolača i – ništa više. I tako, malo po malo, ja sam porastao 2.06 m, što mi pričinjava velike teškoće. Noćima i noćima ne mogu spavati. U spavaćim kolima mjesta ima samo do mojih koljena. I što onda da radim? Ni kriv ni dužan morao sam postati kockar. Ne samo ja, nego sam pokvario i moje drugove koji moraju sa mnom provoditi noći igrajući karte. Sad mi je najveća želja da se uselim u stan koji sam nedavno dobio od kluba.

Već sam naručio krevet po mjeri. Jedva čekam da se -najzad, jednom u životu- opružim i da spavam tri dana i tri noći. Naplatit ću se za sva ona bdijenja po hotelima, u krevetima koji su pravljeni za patuljke, a ne i za mene. Kakve su to nezgode vidi se i po tome što će u mojim kolima – Audi 160 LS- biti ugrađeno specijalno sjedalo za šofera koje će biti smješteno prilično unazad. U drugim autima ja ne mogu smjestiti svoje noge. Kada moram voziti –’fiću’, onda sjedim na zadnjem sjedištu, pošto sam prije toga demontirao sjedalo za vozača. To su moje fizičke nezgode, mada je i bilo i drugih. Sjećam se kad sam sa Zadrom putovao u Sofiju, na meč protiv CSKA.

Na granici, Bugari me nisu htjeli pustiti, jer sam imao dugu kosu. Prinudili su me da iziđem iz voza, da odem u selo da se podšišam i sam da platim, pa tek onda da nastavim putovanje. Kad sam sve to uradio, moj vlak je već bio otišao, pa sam morao sačekati slijedeći. Moja osveta je uslijedila u Sofiji, kad je bugarski koš -‘procurio’. Ni sad ne razumijem što su Bugari imali protiv moje kose. Mogu da izgledam kako je meni volja. Kako bi njima izgledalo kad bismo ih mi prinudili da na granici čekaju dok im kosa – poraste. Jer- tako se nama dopada. U tom slučaju, Bugari bi morali nositi perike… A moja frizura se sviđa i djevojkama, pardon, mojoj djevojci u Zadru, pa je i zbog toga nosim. Samo ne mogu vam reći ime moje ‘šinjorine’, jer bi se sve druge naljutile. Ako ovu moju izjavu objavite, bit ću prinuđen otkupiti sve brojeve Tempa u Zadru i okolici. U protivnom, bit će rusvaja! Mnogi me pitaju, gdje trošim novac koji zaradim na košarci. Moj odgovor je: u pločama. Imam diskoteku kao Beogradska televizija.

To je rečeno sa pretjerivanjem, ali sam sigurno prvi u Jugoslaviji po bit-muzici. Mislim na privatne zbirke. Moram priznati i jedan svoj ‘grijeh’. Imam i tri ploče sa -narodnom muzikom. Vjerujte mi, nisam ih kupio. Dobio sam ih na dar od Beogradske televizije. Sad mi je želja da odem u neki inostrani klub, ali ne zbog inozemnog kluba, već zbog jezika. Nedavno sam podnio molbu Košarkaškom savezu Jugoslavije da mi odobri igranje u Italiji da bih studirao talijanski jezik. Zamislite, što su mi odgovorili: ‘Italijanski jezik možeš vrlo dobro da naučiš i u Zadru!’ Možda su u pravu? Ne zbog jezika, već zbog Zadra. Ne mogu ja bez Zadra!…

D. Gregorić (Tempo, lipanj 1969.):

“Nije lako visokim ljudima voditi ljubav…”

Od aerodroma do Zadra ima 12 kilometara. Tu razdaljinu smo prevalili Ćosićevim ‘audijem 100 LS. Nova kola sa svega 5.000 prijeđenih kilometara, koja je Ćosić kupio od prihoda u toku prošle godine. O tome nam je košarkaš Zadra rekao: – Kupio sam kola od ušteđevine koje su djelomično bile ‘pojačane’ novcem kluba.

Uostalom, i košarkaši su zaslužili da dobiju nešto više od hranarine. – Koliki su bili prihodi prošle godine? – Prosječno 1.600 dinara mjesečno. Mogao sam odvojiti koji dinar, jer živim sa roditeljima- kazao je Krešimir. Dok smo prolazili kroz grad, na svakom koraku moglo se čuti: Ćoso, Krešo… – Da li je to tako stalno? – Neprekidno, skromno je odgovorio Ćosić. – Ljudi vole košarku, pa su i mene zavoljeli.

–Izgleda da ste najpopularnija ličnost u ovom gradu na moru? – Izgleda. Uostalom, došljak to najbolje može zaključiti. Vrijeme je bilo sunčano. Međutim, vjetar je puhao tako jako da smo se umjesto kupanja odlučili odvesti do Crvene luke, tridesetak kilometara od Zadra, popularnog mjesta, stjecišta mnogih filmskih zvijezda. U automobilu smo nastavili razgovor o planovima mladog reprezentativca. – Priča se da ćete napustiti Zadar? – Ni govora. Klub mi je omogućio solidne uvjete za trening i život. Uskoro ću dobiti i stan.

-A onaj poziv iz Amerike? – Ovih dana ću odgovoriti menadžeru i pitati za uvjete. Moram da mislim na godine koje dolaze. Odlazak preko oceana dolazi u obzir, ali ne sada. Inače, taj put bi mi dobro došao u pogledu studija engleskog jezika. Sada mi je dvadeset godina i želio bih da ih što prije završim. – Od kada igrate košarku? – Od devete godine, a u petnaestoj sam postao omladinski državni reprezentativac. – Različite su priče u pogledu nošenja dresa sa brojem 11. Da li ste vi željeli baš taj broj? – Ni govora! Nisam bio baš najbolji učenik, pa sam čak u jednom polugodištu imao 11 jedinica. Tada mi je nastavnik fiskulture- op.a.- tjelesnog- naredio da od trenera tražim dres sa brojem 11. Tako i danas nosim taj broj.

-Visoki ste dva metra i šest centimetara. Koji broj cipela nosite? – 48. – Znači teško nalazite tako velike cipele? – Kupujem ih u inostranstvu. I to ne jedan, već više pari. – A odijela? – Šijem kod krojača – četiri metra štofa- nasmijao se košarkaš. ‘Audijem’ smo na momente jurili i 160 kilometara na sat, tako da smo u Crvenu luku, neobično interesantno ljetovalište, na srednjem Jadranu, stigli vrlo brzo. Otišli smo na pješčanu plažu da bi nastavili razgovor u miru. Ali, umjesto samoće, sreli smo grupu Dalmatinaca koja nam nije dala mira. Zahtijevali su od Ćosića da ih provoza, da nešto s njima popije, da igra nogomet, da jede… U toj grupi bilo je i nekoliko djevojaka prema kojima naš košarkaš nije bio baš ljubazan. Prije bi se moglo reći da je izbjegavao razgovor.

-Nije lako visokim ljudima voditi ljubav…

Milan Devčić (Zov, 1974.)

Ako bismo pokušali sastaviti idealnu listu najboljih amaterskih košarkaša svijeta, ime Krešimira Ćosića bilo bi u samom vrhu. Među petoricom izuzetnih. Krešimir Ćosić je skupio toliko pohvala u karton svojih umijeća. Igračkih i ljudskih. Uz svaku liniju, u svakoj rubrici, ocjena je maksimalna, najviša — izvrstan! Za pregled igre, za tehniku, za dodavanje, za eleganciju, za koševe. Pred njim su padala i najveća imena svjetske košarke.

–“Zadar” je vašom zaslugom opet državni prvak?

-Da. Mi smo prvaci. Više nego zasluženo! “Zadar” je najbolja košarkaška ekipa u zemlji evropskih i svjetskih prvaka!

-Šanse u Kupu šampiona Evrope?

-Mi nismo bez šansi! Na našem bunjištu teško nas tko može nadigrati, jer u Zadru danas možemo pobijediti svaku ekipu Evrope! Uostalom, vidjet ćemo uskoro!

-Je li košarka intelektualni sport?

-Može se reći: da! Postati vrhunski košarkaš, nije ni lako ni jednostavno. O fizičkim sposobnostima vrhunskih košarkaša danas više sumnje nema! Međutim, ni to nije dovoljno da se stvori velika momčad, jer tu je vrlo značajan i intelektualni potencijal takva sastava! Mnogi su testovi pokazali da je prosječna intelektualna razina košarkaša mnogo iznad svih drugih sportaša!

-A američki profesionalci?

-To za njih vrijedi još više. To tek tamo dolazi do izražaja! Jer, konkurencija je naprosto strašna! U američkoj profesionalnoj ligi nema “pik-zibnera”! To su u pravom smislu riječi sve sami kompletni velemajstori! U velikoj većini svršeni studenti najpoznatijih sveučilišta…

-Razlika između profesionalne i amaterske košarke?

-Velika! Za ilustraciju ću vam reći da niti jedan amaterski igrač Evrope ne bi mogao igrati u američkoj profesionalnoj ligi.

-Kako bi završio “zamišljeni” susret između Jugoslavije i profesionalaca Amerike?

-Katastrofalno za nas! Vjerujem da bi nas bez većeg napora pobijedili sa čak i više od 40 koševa razlike!

-Tko su najbolji profesionalci Amerike?

-Ima ih mnogo. Ali ispred svih su Walt Chamberlain, John Havlicek, Spencer Haywood, Karem Abdul-Jabbar, Pete Maravich, Oscar Robertson, Jerry West, Elgin Baylor, Bill Russell, Bob Cousy…

-Vaš uzor?

-Walt Chamberlain! Kako igra? Veličanstveno! Walt je unio u svoju košarku suptilnost najfinijeg poteza kistom jednog Van Gogha. Treptava, jasna i blistava igra. Besprijekorno dodavanje. Izvrstan pregled igre. Odigrani u stilu biljarske manire. Chamberlain je košarci dao drugi smjer, novi smisao. Svaki prilaz lopti ravan mu je pravilima iz knjiga. A u tim školskim likovima daje sebe. I stvara novi svijet. Čaroban, neočekivan, uvijek iznenađujući.

-Idealna petorka “profi” velemajstora?

-Bill Russell, Walt Chamberlain, Karem Abdul-Jabbar, Pete Maravich i Oscar Robertson!

-Najbolja ekipa koju ste vidjeli?

-“Los Angeles Lakers”, profesionalni prvaci svijeta, momčad za koju igra Chamberlain!

-U Evropi se osniva profesionalna liga, nalik na onu američku. Među budućim igračima te lige često se spominje i vaše ime?

-Da. Ali kako sada stvari stoje, ja ostajem vjeran “Zadru”. Tu sam počeo i tu hoću da završim karijeru, iako za posljednji pljesak ima još mnogo vremena i godina…

Krešimir Ćosić i njegov KK Zadar

Ljiljana Matejić (Nada, 1980.)

Ćosić ima lijep osmijeh. Smiju mu se cijelo lice i oči, čelo, obrazi, a ne samo usne. Nenametljivo i tiho. Čak cijelo vrijeme i govori kroz osmijeh. Zrači nekim unutrašnjim mirom i zadovoljstvom.

U njegovom govoru nema povišenih tonova, osmijeh mu na trenutke djeluje nekako stidljivo, kao u djeteta koje pokušava da vam se dodvori, da vas šarmira, a snebiva se da ispolji svoja osjećanja. Ali, baš to plesne čovjeka dok razgovara s njim, ta neposrednost i iskrenost, ne glumljena, već prava iskrenost. Nas “kontinentalce” možda još više privlači i taj specifičan dalmatinski govor, koji je kad Ćosić priča, pomalo i vrskav. A s veteranom naše košarke razgovarali smo neposredno pred odlazak na Olimpijadu u Moskvu. Probudili smo ga za popodnevnog odmora, no, nije se naljutio. Trebalo mu je samo “malo više vremena, još po ure, da se probudi” kako je sam rekao.

-Ja sam van ka’ svi Dalmatinci, malo usporen, a ća ću – bile su prve riječi košarkaša. Krešimir Ćosić, iako mu je tek 32. godina, za sobom ima četiri Olimpijade i četiri svjetska prvenstva, šesnaest godina aktivnog bavljenja košarkom – ovako bogatom karijerom rijetko koji sportašaa može da se pohvali. No, kako je Ćosić prije tih 16 godina krenuo putem košarke?

-Mi smo vam Zadrani uvijek unaprijed nešto znali, šali se naš najstariji reprezentativac.

-Imali smo malo, ali smo dobro odabrali. Tako je bilo i s košarkom. Uvijek sam je volio, još kao dečkić. Ne zbog visine, jednostavno, malo sam bio fizički slabiji i sporiji u nogama. Ali, bez obzira na sve to, od svih sportova najviše sam volio košarku. Tako sam kao dječak počeo njom i da se bavim. Sa 16 godina već sam igrao u prvoj ekipi “Zadra”. Doduše, tad sam igrao u svim ekipama – juniorima, seniorima… Vrlo brzo zaigrao sam i u reprezentaciji i stekao već poznatu slavu. Dva puta je ekipa u kojoj sam igrao ponijela naziv svjetskog prvaka, a tri puta smo bili najbolji u Evropi.

-I onda ste krenuli da osvajate Ameriku?

-Ne. Ja sam sa 18-20 godina zaista osvojio sve najveće uspjehe. Više, jednostavno, nije bilo nikakve motivacije za igrom. Mi treniramo po čitav dan, to se pretvori u monotoniju i ja sam prvi “poša ća”. Spakovao sam kofere i krenuo u svijet, kao svi Dalmatinci. U Zadru sam bio završio pedagošku gimnaziju, a onda sam se 1967/68. godine upisao na fakultet i ništa nisam uradio. Dvije godine sam stajao, dosta vremena provodio na treninzima i pripremama, nisam imao radne navike da bih mogao da učim na putovanjima.Radije sam sve to koristio da bih igrao karte s kolegama, ili se nečim drugim zabavljao. Mogao sam samo nešto da pročitam, ali sve je to bilo daleko od učenja. Onda sam 1969. godine video da ništa neću završiti, nikakav fakultet i otišao sam u Ameriku da tamo studiram.

-I, kako vam je tamo bilo?

–Možete zamisliti kako mi je bilo. Došao sam, a nisam znao engleski. A tamo, svi govore engleski – šali se opet Ćosić. – Pomislim, prespavat ću, možda će se nešto promijeniti, ali ništa. Ljudi i dalje govore engleski! I što sam mogao raditi, nego učiti. Brzo sam se navikao i na njihov, dosta drukčiji način života i studija. U Americi sam ostao četiri godine. Vratio sam se 1973, mada mi je ostao diplomski.

-SAD su veliki izazov i za neke prava Meka. Vi niste ostali?

-U Americi se na sve možeš priviknuti, i lijepa je “za živit”, ali ne toliko da bih ostao za stalno. Milija mi je naša zemlja.

-A kako je uticala Amerika na vas? Jeste li se možda promijenili?

-Jesam, mislim da sam se u svemu promijenio, međutim, to nije nešto negativno, ja nisam postao stranac. Ja sam samo obogatio sebe nekim novim saznanjima i iskustvima. Ja volim otići, ali se ne volim vraćati kao stranac. U to vrijeme dosta sam učio. Spremao sam ispite, unaprijed ih polagao, dva-tri koja sam mogao, odgađao sam za jesen, ali svako ljeto provodio sam na pripremama u Jugoslaviji. Publika u SAD tih godina nije gotovo znala za Jugoslaviju kao košarkašku silu, a kamoli za mene. Sada su u sve dosta dobro upućeni. Onda sam ja video kako je biti stranac.

-Vjerojatno vam je nedostajalo društvo, prijatelji, ljudi s kojima ste odrasli i proveli prvu mladost, na kraju, i vaš Zadar?

-Jeste, sve to zajedno i još ponešto, mada sam ja i tamo stekao puno prijatelja. Oni su mi i sada vrlo dragi. No, ja nemam dovoljno vremena za druženje sa svima njima. Ipak, uvek dođem u Zadar, ja sam u njemu uvijek živio, u njemu su moji roditelji, sestra…Zatim, dugo sam živio i u drugim zemljama. Svakodnevno viđanje je nemoguće. To je problem današnjeg vremena, tempa života. Ali, moji prijatelji, bilo iz košarke ili van nje, moji su pravi prijatelji. Ako im se javim telefonom u tri sata ujutro, niko ne pita “ko je”. Znaju unaprijed i odmah me pozdravljaju sa “Zdravo Krešo!” To su ljudi kojima se ja ne obraćam samo onda kad mi trebaju, ili obrnuto, nego uvek, katkad da im samo čujem glas.

-Govorite o prijateljima, o potrebi i ljepoti da se oni imaju. Da li ste ikad poželjeli da imate i nekog više od prijatelja. Da imate djecu, suprugu?

-Imati društvo, prijatelje, doista je lijepo, ali oženiti se, to je nešto sasvim drugo. To je lijepo ako se nađe ono što se traži. Ja gledam, iskreno da vam kažem, ali se nisam previše zalagao, opet kroz šalu govori Ćosić. – Isuviše sam putovao, išao na razne strane, a pitanje supruge je malo teže riješiti na brzinu. Žena u današnje doba mora biti sposobna da radi paralelno s mužem, jer drukčiji brak ne bi imao smisla, što znači da muž i žena treba da imaju osnovne ciljeve jednake. I premda stojim na stanovištu da je muškarac uvijek glava porodice, to ne znači da je žena u bilo kojem smislu manje važna ili manje sposobna.

Zbog toga određeni kvaliteti koji se traže od žene a koji su nekad traženi, kao što su poslušnost, vjernost, briga za porodicu, sami po sebi teško mogu biti dovoljni, ukoliko žena nije sposobna i sama da odlučuje. Ja se slažem s jednim mišljenjem da ukoliko je potrebnije nekome dati obrazovanje, da je pre potrebno dati kćeri, nego sinu, jer ona odgaja porodicu, djecu. Mislim da ravnopravnost žena kakva se sada u nekim zapadnim zemljama predočuje, krije više problema nego koristi. Kao što se većina slaže da je porodica osnovna ćelija društva, tako smatram da je žena glavna u toj ćeliji, jer je ona ta koja brine i podiže djecu, odgaja ih, a samim tim odgaja i buduće osnovne činioce društva.

Ne bi se moglo reći da su žene danas dobile svu tu privilegiju koja bi im omogućila da se podignu do potrebnog nivoa, da potpuno obave taj važan zadatak, jer danas je mnogo teže odgojiti dijete ako je žena samo dobra i povučena majka. Treba se zbilja puno toga znati da bi se to s uspjehom sprovelo. Premda kod nas u Jugoslaviji ne mislim da imamo toliko problema kao na Zapadu, poput droga, na primjer, (samim tim smo puno zdraviji), ali ipak spoljni svijet može mnogo da utiče na psihu i sve ostalo. Ja se ne slažem da žena treba da radi, ukoliko to zaista financijski nije potrebno. Ali, to ne znači da ona za to vrijeme ne mora da studira, uči ili se bavi nekim poslom koji joj omogućuje da bude u kući.

-Ipak, pomišljate li na to da ne možete vječno igrati, da ste reprezentativac s najdužim stažom, da ste među najstarijim igračima?

-Hoćete reći, pomišljam li da se “manem” igranja, kroz smijeh dobacuje popularni reprezentativac. – Svakako, svako od nas u nekim određenim trenucima o tome razmišlja.

-Razmišljate li o nekoj budućnosti, o nekom poslu posle aktivnog igranja?

-O tome, o prekidu još nisam toliko razmišljao, mada bi sada to već trebalo da učinim. Moram prvo da odem u SAD i tamo diplomiram. Ostao mi je samo diplomski na ekonomiji. Onda bih pokušao da i ovdje kod nas završim engleski i talijanski. Prvi stepen već imam.

O nekom daljem radu ništa konkretno nisam odlučio. Volio bih da ostanem u košarci, čak sam se nekako uopćeno i pripremao za to. Dvije godine bio sam tehnički direktor i trener u “Zadru”, isto toliko i u ljubljanskoj “Olimpiji”, a istovremeno sam sve vrijeme i igrao. Bilo je malo naporno, ali nekog iskustva imam. Međutim, ja ne smatram da se može raditi na osnovu stare slave. Ne možeš biti ni trener, iako godinama igraš i sve poznaješ, a da ne prođeš ono osnovno, školsko. To se mora naučiti.

-Vi ćete ostati jedan od istaknutih veterana naše košarke. Ona vas je učinila slavnim, poznatim i van granica naše zemlje. No, što je ta ista košarka donijela vašoj duhovnoj osobi?

-Gotovo sve što može proživjeti jedan sportaš. To su doživljaji koji se nikakvim blagom ne mogu platiti, pogotovu kad si zvijezda doma i vani, kad možeš ići u različite zemlje, upoznavati mnoge ljude, to je jedno ogromno bogatstvo, to je škola života, iskustva…

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano