PRIJE 49 GODINA:Tragedija pjesnika i obitelji Josipa Pupačića...

I gledam more gdje se k meni penje, i slušam more dobrojutro veli i ono sluša mene i ja mu šapćem, o dobrojutro more kažem tiho, pa opet tiše ponovim mu pozdrav...

...a more sluša sluša pa se smije

pa šuti pa se smije pa se penje

i gledam more i gledam more zlato

i gledam more gdje se k meni penje

i dobrojutro kažem more zlato

i dobrojutro more more kaže

i zagrli me more oko vrata

i more i ja i ja s morem zlatom

sjedimo skupa na žalu vrh brijega

i smijemo se smijemo se moru

Uz antologijsko More, po mnogima jednu od najljepših pjesama sveukupne hrvatske književnosti, prisjećamo se jednoga od najboljih hrvatskih književnika Josipa Bepa Pupačića. Danas bi napunio 90 godina života.

Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. – Krk, 23. svibnja 1971.), bio je hrvatski književnik, književni kritičar i povjesničar književnosti.

Spada među najcjenjenije suvremene hrvatske pjesnike, a osobito je zapamćen po antologijskim pjesmama More (po mnogima jednoj od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnosti),ali i Tri moja brata, pjesmi začudne ljepote u kojoj se iznimnom izražajnošću suočava s tragičnom smrti trojice braće, obje ove pjesme objavio je 1954. Bepica - kako su ga zvali - nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.

Njegovu mladost je duboko obilježila smrt trojice braće, koji su poginuli od strujnog udara dok su radili u hidroelektrani na rijeci Cetini. Ta ga je nesreća ispunila dubokim razočaranjem u Boga i ljude, te sam bilježi da taj izazov "nije izdržao". U svojoj poeziji razrješava svoj odnos sa smrću, te prihvaća poziv u život, kojega osjeća u svojem dubokom odnosu s morem. Godine 1967. potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, čime se izlaže nemalom riziku. Makar u raspravi o partijskom kažnjavanju znanstvenika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na - za ono vrijeme začuđujuće - otvoreni način kritizira tada najugledniji i politički praktično nedodirljivi dnevni list Vjesnik ("Unatoč svemu, Vjesnik, je, usputno, ipak, antihrvatski. U njemu od rata do prije dvije godine ... nisu spomenuti hrvatski narod i hrvatski jezik. ... U njemu se izbjegava kazati hrvatski narod, nego se kaže: narod Hrvatske") biva tek umjereno disciplinski kažnjen. Od ozbiljnijeg kažnjavanja ga je zacijelo spasila tek činjenica da je među potpisnicima Deklaracije bio doista znatan broj profesora s Filozofskog fakulteta, te osobito činjenica da je potpisnik Deklaracije bio sam Miroslav Krleža, najugledniji intelektualac onog doba i osobni prijatelj Josipa Broza Tita. Dana 23. svibnja 1971. sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom, koja prije par dana bila operirana u Londonu zbog teške bolesti, poginuo je u zrakoplovu beogradskog "Aviogenexa" koji se prevrnuo i zapalio prilikom slijetanja u zračnu luku Rijeka koja se nalazi na otoku Krku: u tragičnoj nesreći poginulo je 75 putnika i 3 stjuardese od 7 članova posade, a zanimljiva koincidencija jest da je Josip Pupačić bio zavolio Krk i osobito Omišalj, te je namjeravao ondje kupiti kuću za svoju obitelj - ti su planovi prekinuti tragedijom u kojoj je stradala cijela obitelj, on, supruga mu i kćerka.

Putnički avion Tupoljev TU 134a, koji je letio iz Londona prema Omišlju, upao je u oluju kod Rijeke, do piste je stigao velikom brzinom, a pri slijetanju je udario krilom o pistu te se zapalio. Većina poginulih zapravo je stradala od trovanja ugljičnim monoksidom, a ne od udarca.

U pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio se nekoliko mjeseci prije tragične smrti. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predviđanje vlastita kraja...

Pupačić je bio urednik književnih časopisa Krugovi i Književnik. Zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi, tražio je dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotičnost mediteranskog krajolika, koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata (o smrti trojice braće), uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.

Između prve Pupačićeve zbirke Kiše pjevaju na jablanima (1955.) i posljednje Moj križ svejedno gori (1971.) stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovo pjesništvo uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Njegovo je pjesništvo- navodi Nacionalna i Sveučilišna knjižnica u Zagrebu- na tragu Kaštelana i Šimića, a u moderan izričaj unosio je elemente folklora hrvatskoga tradicionalnog pjesništva. Iskonska veza sa zavičajem jedan je od temeljnih pokretača poezije Josipa Pupačića. Njegova prva pjesnička zbirka Kiše pjevaju na jablanima sva je u znaku spontanoga, doživljaja rodnoga kraja, nostalgičnoga povratka u djetinjstvo i pokušaja obnove čvrstoće prvotnih emocija.

Pjesnikov je doživljaj svijeta panteistički: u gotovo svakome stihu osjeća se divljenje prema prirodi, začudnost prema njezinim ljepotama i zagonetkama te potpuna stopljenost s njom (Povratak u djetinjstvo, Cetina, Mladoj vrbi, Uspavanka, Vodama Cetine). Međutim, već u tim ranim pjesmama provlači se diskretna nota tragizma, egzistencijalne tjeskobe i tamnih slutnja koje razaraju idilu krajolika. Takva stanja prevladavaju u sljedećim zbirkama Mladići i Cvijet izvan sebe u kojima se Pupačić predstavlja kao pjesnik egzistencijalističkih preokupacija. Iako i u tim knjigama ima bljeska čistoga lirizma i spontanih doživljaja (poput antologijske pjesme More), lirske reminiscencije i evokacije praćene su u pravilu nemirom, sumnjom, bolnim osjećajima, doživljajem prolaznosti, opsesijom smrti te zapitanošću o smislu života (Tri moja brata, Oporuka, Notturno šumovitog brežuljka).

Glavni motivi Pupačićeve poezije su začudnost djetinjstva, uspomene, opsesija smrću. Između književnika svojeg naraštaja najviše se vraća hrvatskoj tradiciji i njezinoj dugostoljetnoj stečevini. Najznačajnije zbirke pjesama su:

Kiše pjevaju na jablanima (1955.)

Mladići (1955.)

Cvijet izvan sebe (1958.)

Oporuka

Ustoličenje (1965.)

Moj križ svejedno gori (1971.)

Pupačić je, također, s Antunom Šoljanom i Stjepanom Mihalićem 1966. godine uredio i objavio Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća. Nakon njegove smrti objavljivani su izbori iz njegova pjesništva:

Sabrane pjesme (1978.)

Uspravan hod

Moj grob

More

Tri moja brata

Ne može se rastati od mene

Cetina

Dobrojutro more (1992.)

Zaljubljen u ljubav

Spomen

U Slimenu kod Omiša se svaku godinu održavaju dani Josipa Pupačića. U Podstrani se svakoga kolovoza od 1997. održava književna i kulturna manifestacija "Dobrojutro, more!", u spomen na hrvatske književnike Josipa Pupačića, Dragu Ivaniševića, Juru Kaštelana i Nikolu Milićevića, kojima je poljički kraj bio zavičaj, i kao takav se odrazio u njihovim književnim djelima.Nazvana je po istoimenoj Pupačićevoj zbirci pjesama.

Njegovo ime nose ulice u Omišu te osnovna škola u Omišu, Zagrebu (u gradskoj četvrti Špansko), Splitu (prije Ulica Georgia Dimitrova), Zadru, Varaždinu, Dubrovniku i Sisku.

Moj križ svejedno gori

Evo me, moj svijete, na raskršću

i tvom i mome

Oprostimo se. – Ti plačeš

Moj križ svejedno gori.

Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga

I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi

Snijeg pada

Zemlja raste

A ti poražen toneš

Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod

U krčmi

Moj križ svejedno gori

Uzdignut

Razapet

Mračan

Dovikujem ti. – On gori

Dovikujem ti. – Ti strepiš

iskre po tebi pršte

Peku stravične snove

Moj svijete, uzalud stvaran

Moj svijete uzalud ljubljen

Moj svijete

Udaljujem se. Pružam za tobom ruke

Sjene velikih vojski nadiru iz davnina

Zrak su omastile strijele

Razbijen

Usitnjen sanjaš

Neprestane pritištu more

Vjekovi pokapaju svjetlo

Rane otaca izrastaju u kraste

Divna majka Margarita prodaje suze

Majka Margarita

Moj križ svejedno gori

Nosim ga – moj križ a tvoje ime

Nosim ga

Slomljen ma svečan

Puta ne vidim nigdje

Voda po kojoj hodam hlapi

Poda mom bujaju pare

moj križ svejedno gori

Oblistava u beskraj tvoje ime

Udaljujem se

I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi

Ti toneš po svome snu

A ja koracam

I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju

Moj križ svejedno gori

Moj križ a tvoje ime...


LIRSKA SLUTNJA...

Evo me, moj svijete, na raskršću i

tvom i mom.

Oprostimo se. - Ti plačeš.

Moj križ svejedno gori.

Udaljuješ se; bez pozdrava,

bez riječi, bez Boga.

I odlazim prema istoj nepoznatoj

zvijezdi.

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.

Josip Pupačić, podrijetlom Poljičke republike, rođen u Slimenu pokraj Omiša, nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Već 1959. je asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.

Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju.

U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.

Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti...

Komentari

Najnovije

Iz ove kategorije

Zadnje komentirano